DEPRESIJA JE VIŠE OD TUGE

Što je raspoloženje, a što afekt
Koje su najčešće zablude
Što ne smijemo zaboraviti
Što nije depresija
Kako prepoznati depresiju
Koliko često se depresija javlja u populaciji
Kako nastaje depresija
Koje su biološke osnove depresije
Koja je psihosocijalna pozadina
Koje je suvremeno tumačenje nastanka depresije
Kako izgleda i kako se osjeća osoba koja pati od depresije
Kakvo je raspoloženje
Kakve su tjelesne funkcije
Kakva je psihomotorika
Kakva je koncentracija
Što su psihotični simptomi i kada se javljaju u depresiji
Što mogu učiniti da pomognem sam sebi
Kako obitelj i prijatelji mogu pomoći depresivnoj osobi

Depresija je stara koliko i čovječanstvo. Ubraja se ne samo u najranije opisane bolesti u povijesti medicine, nego i u najčešće zdravstvene poremećaje današnjice. Riječ "depresija" podrijetlom je iz latinskoga jezika - latinski depressio dolazi od deprimere, što znači potisnuti, pritisnuti, udubiti ili potlačiti.

Trenutno je depresija za žene zdravstveni problem broj dva, a u ukupnoj populaciji depresija je na četvrtom mjestu. Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije depresija će do 2020. godine postati drugi svjetski zdravstveni problem, a gledajući samo žensku populaciju, zdravstveni problem broj jedan. Posljedica je to kontinuiranog porasta broja depresivnih osoba što se prati od 1910. g. nadalje. Najmanje svaki deseti čovjek ima šansu jednom u životu oboljeti od depresije, može se javiti od dječje do starije dobi, a naročito je česta u srednjim godinama. Depresija uzrokuje duboke patnje i većina se stručnjaka slaže da je to za čovjeka najbolnije životno iskustvo s kojim se može suočiti.
Depresija je više od obične tuge. Međutim, ako se tuga pojavi bez ikakva razloga ili je ona nesrazmjerna razlogu nastanka, ako ne prestaje ili se ponovno vrati, ako nam je teško raditi, družiti se, spavati, jednom riječju više se ne možemo veseliti životu, onda to više nije neraspoloženje, nije obična tuga, nego depresija.

Depresija je ozbiljan zdravstveni poremećaj, prava 'bolest duše' koja se mora liječiti. Ona zahtijeva liječenje jer utječe na cjelokupni život osobe, a ako se ne liječi, sve se više pogoršava. Zbog neupućenosti, depresiju često ne prepoznaju ni osobe koje od nje pate, kao ni njihova najbliža okolina, čak i kad depresija uzrokuje značajne bračne, obiteljske, profesionalne i socijalne poteškoće. Depresija je poremećaj sa značajnom smrtnošću. Podaci govore da i do 15% depresivnih osoba počini samoubojstvo. Depresija zahtijeva ozbiljan pristup, čim ranije prepoznavanje i adekvatno liječenje da bi se izbjegle moguće posljedice.

Raspoloženje je unutarnje duboko i trajno emocionalno stanje koje daje ton i boju percepciji, doživljaju svijeta i sebe samoga. Raspoloženje utječe na cjelokupna duševna zbivanja, voljni i nagonski život, opažanje, mišljenje, svijest, pažnju, pamćenje i psihomotoriku. Za razliku od raspoloženja, afekt je kratkotrajno, aktualno emocionalno stanje koje se ogleda u izrazu i mimici lica, tonu i modulaciji glasa, pokretima i ponašanju. Raspoloženje je unutarnje emocionalo stanje pojedinca, a afekt je vanjski izražaj tog stanja. Raspoloženje oscilira u svakodnevnom, normalnom životu, pa tako može biti nešto tužnije ili veselije, ali se uglavnom održava unutar nekih društveno prihvatljivih granica i osoba ga može kontrolirati. Međutim, promjene raspoloženja koje klasificiramo kao psihički poremećaj razlikuju se od prethodnog po jačini otklona od normalnog, po duljini trajanja i nemogućnosti da osoba takvo raspoloženje kontrolira. Raspoloženje može biti bolesno sniženo, pa tada govorimo o depresiji, ili bolesno povišeno, pa tada govorimo o maniji ili hipomaniji. Te se promjene mogu javiti bez ikakvog očiglednog razloga ili su u očitom neskladu s uzrokom.

• Depresija će brzo proći sama od sebe, pa liječenje i nije potrebno.
• Depresija je nešto što napada samo slabe i bespomoćne.
• Promjenom okoline, proći će i depresija (Depresija je kao kovčeg, putuje zajedno s njegovim vlasnikom!).
• Depresivan čovjek najbolje zna kako mu je (djelomice točno!) pa se sam može i izliječiti (pogrešno!).
  
  
  

• Depresija je izlječiva.
• Što više osoba zna o depresiji i što više sudjeluje u programu svog liječenja, lakše će se osloboditi depresije.
• Izlječenje nikada ne dolazi preko noći; najčešće je potrebno više tjedana da bi se osoba osjećala bolje.
• Depresija nije znak slabosti, depresija je zdravstveni poremećaj.
• Depresija je često neprepoznata i od liječnika primarne zdravstvene zaštite, najčešće zbog prisutnih tjelesnih simptoma koji pozornost liječnika odvlače u pogrešnom smjeru.
• Zbog neznanja, krivih stavova i uvjerenja, velik broj depresivnih osoba ne traži stručnu pomoć.
• Depresiju moramo upoznati da bismo se lakše mogli boriti protiv nje.
  
  
  

• Depresija nije osjećaj prolaznog neraspoloženja, ona je zdravstveni poremećaj koji značajno narušava svakodnevni život.
• Depresija nije znak moralne slabosti; depresija je posljedica narušene ravnoteže kemijskih tvari u mozgu, pri čemu važnu ulogu igra nasljeđe, stres, način života...
• Velika je razlika između običnog neraspoloženja i patnje uzrokovane depresijom. Kada smo razočarani životom, kada ostanemo bez prijatelja ili izgubimo voljenu osobu, prirodno je da smo tužni i zabrinuti. Takvi događaji gase nam radost življenja, no ubrzo se većina ljudi vraća u svoje uobičajeno stanje.
  
  
  

Depresija je zdravstveni poremećaj, jednako kao i povišeni krvni tlak ili šećerna bolest. Depresivne osobe, kao i kod bilo kog drugog zdravstvenog poremećaja, moraju naučiti kako ga prepoznati i nositi se s njim tijekom života. Ne smijete biti posramljeni ako ste depresivni. Izrecite kako se osjećate! Neka Vaš liječnik/psihoterapeut zna sve o Vašim tegobama. Ako on ne upozna Vaše smetnje, tegobe i simptome, teško mu je djelovati na najbolji mogući način za Vas. Postoje učinkoviti načini za tretiranje depresije i za ponovni povratak u normalan život bez patnje. Ali ako se depresija ne liječi, ona može postati bolest koja ugrožava život.

Depresija je poremećaj koji uzrokuje smetnje u osjećajnoj, ali i tjelesnoj sferi pojedinca. Većina ljudi tijekom života iskusi žalosno raspoloženje. Stresni događaji poput smrti u obitelji ili financijskih problema mogu biti povod za depresiju, a ponekad se ljudi osjećaju depresivnima bez ikakvog jasnog razloga. Na pravu depresiju treba posumnjati kada se osoba konstantno osjeća žalosno svakog dana u razdoblju od dva tjedna ili duže i kada je više ništa ne može razveseliti.

Depresivne osobe su slabo raspoložene, tužne, bezvoljne i pojačano umorne. Depresija se također manifestira ravnodušnošću, bezidejnošću, apatijom, gubitkom životne radosti (ahedonijom), ali i u nekim slučajevima pojačanom napetošću, nemirom i razdražljivošću. Isto tako depresija može ometati osnovne tjelesne funkcije, te se manifestirati poremećajem sna, smanjenjem ili pojačanjem apetita, tromošću, nemirom, slabošću, isrpljenošću, gubitkom koncentracije i zaboravljivošću. Depresivno raspoloženje često onemogućava osobu u obavljanju normalnih i svakodnevnih životnih aktivnosti. Ljudi koji pate od depresije mogu osjećati pretjerani sram ili krivnju i mogu se opširno baviti mišlju o smrti i umiranju, uključujući i ideje o samoubojstvu.

Depresija je jedan od najčešćih zdravstvenih poremećaja današnjice. Broj osoba s depresivnim poremećajem raste kontinuirano od početka prošlog stoljeća u svim industrijaliziranim zemljama svijeta. Epidemiološka istraživanja govore da 3-4% populacije boluje od težih, dok 1,5 do 2% od blažih oblika depresije. Žene češće obolijevaju od muškaraca u odnosu 2:1. Točan razlog takve pojave se ne zna, ali je pretpostavka da tome doprinose hormonske promjene u žena, trudnoće i porodi i predodređenost životnih uloga.

Depresija se najčešće javlja u 40-im godinama života, iako se u 50% slučajeva simptomi pojave ranije. U dobi iznad 60 godina javlja se 10% depresija, što ponekad predstavlja dijagnostički problem spram demencija. Nema značajnije razlike u učestalosti javljanja poremećaja između različitih rasa, niti je opažen značajniji utjecaj socijalno-ekonomskog stanja.

Povišeni rizik pojavljivanja depresivnog poremećaja postoji kod obiteljske anamneze alkoholizma, depresije i gubitka roditelja prije dobi od 11 godina.

Depresija predstavlja ozbiljan zdravstveni poremećaj i može uzrokovati velike ekonomske gubitke društva.

Način kako depresija nastaje za sada nam nije poznat. Postoje brojne teorije o nastanku depresije, no većinu ih se može prikazati unutar dvije osnovne podskupine - biološke i psihosocijalne osnove bolesti.

Genetička istraživanja i istraživanja djelovanja antidepresivnih lijekova ukazali su na značajnost biologijske podloge depresije. Tako je rizik obolijevanja od tog poremećaja u obiteljima bolesnika depresije 2-3 puta veći nego što je to slučaj u općoj populaciji. Biološku osnovu depresije predstavlja poremećaj ravnoteže prijenosnika živčanih impulsa (neurotransmitora). Naime, premda mozak izgleda poput kompaktne mase, njega tvore milijarde sitnih živčanih stanica koje su međusobno odijeljene vrlo uskim prostorom. Osnovnu jedinicu živčanog sustava čini živčana stanica - neuron, a uski prostor koji odjeljuje neurone međusobno nazivamo sinapsom. Prijenos impulsa (informacije) između dviju živčanih stanica ne može se odvijati izravnim kontaktom, već taj prostor (sinaptičku pukotinu) "premoštavaju" posebne kemijske tvari (neurotransmitori) koje se oslobađaju iz završetka jedne živčane stanice, prelaze sinaptičku pukotinu, vežu se na posebna mjesta (receptore) susjedne živčane stanice i tako prenose podražaj. Najzastupljeniji neurotransmitori su serotonin, noradrenalin, dopamin, acetilkolin i drugi. Dugo se vremena u poremećaju neurotransmiterskih sustava, osobito noradrenergičkog i serotonergičkog, tragalo za uzrokom nastanka depresije. Depresija se dovodi u vezu s promjenama u nastanku i razgradnji pojedinih neurotransmitora u mozgu, te s promjenama u broju i osjetljivosti njihovih receptora. Osobito je bila poznata tzv. "katekolaminska" teorija depresije, koja je objašnjavala depresiju kao manjak noradrenalina i/ili serotonina. Ta teorija je u sebi objedinila niz kliničkih zapažanja i eksperimentalnih istraživanja, međutim, nije uspjela na zadovoljavajući način objasniti zašto uz terapiju antidepresivima, koji gotovo neposredno nakon uzimanja povećavaju razinu neurotransmitora u sinapsi (mjestu dodira dvaju živčanih stanica), do poboljšanja kliničkog stanja bolesnika dolazi tek nakon 2-4 tjedna kontinuiranog uzimanja. Odgovor vjerojatno leži u činjenici da je antidepresivima potrebno vrijeme za izazivanje određenih promjena, odnosno za korekciju promjena koje su izazvale depresiju.

Budući da su svi neurotransmiterski sustavi međusobno funkcionalno povezani, teško se može za promjene u depresiji "okriviti" samo jedan od njih. Radi se najvjerojatnije o dinamičkom međuodnosu, gdje je jedan ili više sustava odgovorno za početak promjena, na što se nadovezuju druge promjene.

Bihejvioralna teorija govori o depresiji kao o naučenoj bespomoćnosti. Naučena bespomoćnost uspostavlja se u stresnim situacijama koje se ne mogu izbjeći ili nad kojima se ne može uspostaviti kontrola. Depresija nastaje kod osoba koje uvijek iznova doživljavaju neuspjeh u nastojanju da svojim snagama prevladaju neke životne probleme. U depresivnih osoba nedostaje pozitivnih poticaja zdravog ponašanja i doživljavanja.

U centru pažnje psihodinamske teorije leži gubitak, stvarni ili zamišljeni, drage osobe ili predmeta (objekta). Negativne emocije usmjerene k objektu osoba ne priznaje i ne prepoznaje te se one pretvaraju u osjećaj krivnje, bezvrijednosti i besperspektivnosti. Ti su simptomi tipični za depresiju.
U socijalnim teorijama važnu ulogu ima stres, pa se tako pretpostavlja da niz stresnih situacija predodređuje osobu za razvoj depresivnog stanja. No to se nizom znanstvenih istraživanja nije uspjelo potkrijepiti. Međutim, nađena je povezanost između javljanja depresije i gubitka jednog od roditelja prije navršenih 11 godina, te gubitka bračnog partnera.

Danas smatramo da je depresija biopsihosocijalni poremećaj. Ona ne može nastati ako u osobe ne postoji manja ili veća urođena predodređenost za pojavnost depresije. Ako je ta predodređenost (predispozicija) vrlo jaka, tada postoji velika mogućnost da će se depresija javiti i bez nekog vanjskog povoda. Naprotiv, u slučaju slabe predispozicije, trebat će se zbivati brojni nepovoljni i stresni događaji da se depresija pojavi.

Osnovne karakteristike ovog poremećaja su sniženo, depresivno raspoloženje, gubitak osjećaja zadovoljstva, gubitak snage i energije, javljanje osjećaja neodređenog straha (anksioznosti), osjećaj krivnje, bezperspektivnosti, bezizglednosti, gubitak volje za životom, razmišljanja o samoubojstvu i pokušaji. Uz to nastupa promjena mišljenja, sna i apetita.

Promjena raspoloženja je "crvena zastavica" koja upozorava stručnjaka da razmotri dijagnozu depresije. Depresivne osobe tipično osjećaju žalost i beznađe. One gube sposobnost osjećanja zadovoljstva i nisu više zainteresirane za aktivnosti koje su ih ranije veselile i u kojima su uživale. Depresivno se raspoloženje razlikuje od uobičajene tuge. Ono u sebi sadrži osjećaj duboke patnje i emocionalnoga bola. Neke depresivne osobe mogu biti više iritabilne, napete i anksiozne (tjeskobne) nego žalosne. Karakteristično je njihovo nevjerovanje u mogućnost poboljšanja, iako je većina zbog same prirode poremećaja takvo poboljšanje već više puta iskusila. Lice i mimika daju sliku bola, zdvojnosti i tjeskobe, često bez suza, no neki i plaču, uzbuđeni su i zaplašeni, stalno zapitkuju o svom poremećaju i traže pomoć. Vrlo se često osobe koje se inače tuže na veliki osjećaj tuge, istodobno tuže i na nemogućnost da se isplaču ili uopće da zaplaču. U fazi oporavka, naizgled paradoksalno, oporavlja se sposobnost plakanja. Polovica osoba negira depresivno raspoloženje, i te osobe su često dovedene stručnjaku od strane obitelji ili s radnog mjesta zbog socijalnog zakazivanja. Tipične su dnevne varijacije raspoloženja, pa se mnogi lošije osjećaju ujutro.

Depresija je vrlo često praćena anksioznošću, povećanom potrošnjom i zloupotrebom alkohola, a ponekad dominiraju somatski (tjelesni) simptomi, što je osobito često u starijih osoba i u slučajevima 'maskiranih' depresija. Anksioznost je ponekad tako jako izražena da je teško reći radi li se o anksioznom poremećaju praćenom s depresijom ili depresivnom poremećaju praćenom anksioznošću. Za takve je slučajeve predviđena dijagnoza anksiozno-depresivnog poremećaja.

Česte su promjene apetita. Tipično je apetit oslabljen. Ipak, depresija se može manifestirati i pojačanim apetitom i porastom tjelesne težine, što je karakteristično za atipične depresije. Poremećaj spavanja je također čest. Gotovo 80% osoba tuži se na smetnje spavanja, osobito na teškoće pri usnivanju i na rano jutarnje buđenje. Često im se događa da se uzastopno više puta bude noću i da tada ne mogu lagano zaspati. Upravo pojedinci koji se bude u ranim jutarnjim satima (terminalna insomnija) naginju najtežem obliku depresije. Povremeno se depresivne osobe žale na kroničnu iscrpljenost. Depresivna osoba smanjenog je interesa za seksualne aktivnosti što se ponekad može manifestirati kao glavni problem, a neodgovarajuće prepoznavanje može ponekad takve osobe usmjeriti na partnersku terapiju s ciljem rješavanja seksualnih problema jer se depresivni poremećaj ne prepoznaje.

Depresivna osoba može imati ukočeno držanje, bez spontanih pokreta, pogled u stranu i prema dolje. Psihomotorna usporenost manifestira se kao usporeno mišljenje i govor koji zbog gubitka intonacije djeluje monotono, kretnje su također usporene, a rečenice kratke i oskudne. Psihomotorna zakočenost u najtežim oblicima može ići do potpune nepokretnosti (tzv. depresivnog stupora), takve osobe često su zapuštena izgleda i mutistične (odbijaju govoriti). Kada izađu iz stupora, osobe se mogu prisjetiti što su tijekom tog perioda doživljavale. Nasuprot takvom "sputanom" ponašanju, depresivne osobe mogu biti i uznemirene (psihomotorna agitacija), posebno starije osobe. Depresivne osobe u psihomotornom nemiru ili agitaciji ne mogu mirno sjediti ili stajati na jednom mjestu, stalno su u pokretu. Npr. stiskanje šaka, "kršenje prstiju" i "čupanje" kose česti su znakovi agitacije.

Mnoge depresivne osobe imaju poteškoće koncentracije ili smanjenu sposobnost mišljenja. Mogu osjećati kako više ne uče efikasno ili zakazuju na poslu, pa čak i u svakodnevnim aktivnostima. U ozbiljnim slučajevima depresivne osobe nisu u mogućnosti ni pogledati televiziju. U dvije trećine osoba postoje određene smetnje pamćenja i zapamćivanja koje ponekad ostavljaju sliku tzv. depresivne pseudodemencije. Neki se ne mogu sjetiti čak ni uobičajenih svakodnevnih radnji, npr. kod žena se javlja nesposobnost za kuhanje ili spremanje pa takvo stanje može imitirati demenciju. Osobito to može predstavljati dijagnostički problem u starijih bolesnika. Stoga se nikako ne bi smjelo dogoditi da se u starijih bolesnika sa takvim simptomima, a koji su uzrokovani depresijom, previdi postavljanje prave dijagnoze i tako zanemari odgovarajuće liječenje.

U vrlo teškim slučajevima depresije osobe mogu razviti i psihotične simptome, kao što su halucinacije (priviđanja) ili sumanutosti. Sumanutosti (pogrešna vjerovanja koja nemaju svoju potvrdu u stvarnosti, lažna uvjerenja, zablude nastale na nerealnoj osnovi i nedostupne racionalnoj korekciji) i halucinacije koje odgovaraju depresivnom raspoloženju nazivaju se raspoloženju kongruentne ili sukladne. To su one koje uključuju osjećaj krivnje, grešnosti, siromaštva, bezvrijednosti, teške tjelesne bolesti, nesposobnosti. Sumanutosti i halucinacije koje ne odgovaraju raspoloženju nazivaju se raspoloženju nekongruentne, ili nesukladne. U depresivne osobe nesukladne sumanutosti su one koje uključuju ideje veličine, proganjanja, prekomjernoga znanja, vrijednosti itd. Halucinacije su u depresivnih osoba relativno rjeđe. Neke teško oboljele depresivne osobe čuju glasove koji im govore da se ubiju (slušne halucinacije imperativnog karaktera).

Pratite svoje misli i osjećaje. To je početak suočavanja s problemom. To će vam naposljetku omogućiti razvijanje vještine uočavanja epizoda depresije prije nego poneseni njima 'utonete' u depresivno stanje. Korištenje tehnike praćenja misli može vam omogućiti da odlučite koje Vaše misli su odraz pravog stanja oko Vas - a koje su misli najvjerojatnije nerealne i stvorene tijekom padanja osnovnog raspoloženja i razvijanja epizode depresije.

Neka netko drugi, kome vjerujete, prati Vaše raspoloženje. Nećete uvijek moći uočiti nastupanje depresije, ali Vama najbliži, često će biti u mogućnosti prepoznati rane znakove. Biti sposoban pričati s njima o ovom problemu je vjerojatno najbolja strategija koju možete imati u borbi protiv depresije.
Imajte povjerenja u svog liječnika / psihoterapeuta i surađujte s njim u svom liječenju. Zajedničkim ćete snagama lakše i brže preboljeti depresiju.

Najvažnije što netko može učiniti za depresivnu osobu je pomoći joj da dobije odgovarajuću stručnu pomoć. To obuhvaća ohrabrivanje da ne prekida terapiju ili da potraži korekciju terapije ako ne dođe do poboljšanja. Nekada to može zahtijevati ugovaranje pregleda i pratnju.

Druga najvažnija stvar je ponuditi emotivnu podršku, što uključuje razumijevanje, strpljivost, ljubav i ohrabrivanje. Uključite depresivnu osobu u razgovor i pažljivo je slušajte. Ne podcjenjujte njene osjećaje, nego istaknite realnost i ponudite nadu. Ne ignorirajte naznake suicida! Odmah ih iznesite liječniku / psihoterapeutu kojeg osoba posjećuje. Pozovite depresivnu osobu u šetnju, kino i sl. Diskretno inzistirajte ako je Vaš poziv odbijen. Ohrabrite ju u sudjelovanju u aktivnostima kojima se nekada radovala, kao hobiji, sport, religijske ili kulturne aktivnosti, ali ne tjerajte depresivnu osobu da odjednom preuzme previše zadataka. Takve osobe trebaju zabavu i društvo, ali preveliki zahtjevi mogu pojačati osjećaj neuspjeha. Nikako ne optužujte depresivnu osobu za lijenost ili da hini kako je bolesna, te nemojte podrazumijevati kako će se sama "izvući" iz depresije.

Konačno, depresivne se epizode mogu posve povući u velikom broju - u gotovo 80% slučajeva. Imajte to na umu i nastojte uvjeriti depresivnu osobu kako će se s vremenom i uz adekvatnu pomoć početi osjećati znatno bolje. Teško je živjeti s depresivnom osobom, razumjeti što se s njom događa, a da se ponekad ne razljutimo i ne krivimo je za stanje u kojem se nalazi. Jedan od najbeskorisnijih savjeta glasi: "Saberi se, potrudi se" i slično. Uistinu, ona može prikriti svoja osjećanja, ponašati se kao da je 'normalna', šutke nastaviti s radom, premda pod velikim pritiskom. Depresivne osobe ne traže da budu depresivne i takve primjedbe samo povećavaju njihov osjećaj osamljenosti i nesreće.

'Živjeti s depresijom', Pliva