EMOCIONALNA INTELIGENCIJA

što je emocionalna inteligencija
Odnos između emocionalne i akademske inteligencije
Odnos prema emocijama
Što je raspoloženje, a što je afekt
Pozitivna i negativna raspoloženja i misli
Ljubav je biološka potreba
Što je emocionalna prijevara
Poseban živčani sustav povezan s emocijama
Fiziološki aspekti emocija
Zrcalni neuroni - neurološka osnova empatije

U našem kao i u većini modernih društava, vrijednost pojedinca često se 'mjeri' njegovim kvocijentom inteligencije. Ako promotrimo odnos između kvocijenta inteligencije i stečene stručne spreme, rednog mjesta i slično doći ćemo, prije ili kasnije do velikih nesrazmjera između (akademske) inteligencije pojedinca i njenog ostvarenja kroz konkretne životne situacije. Kako je moguće da pojedinci često vrlo visokog kvocijenta inteligencije ne uspijevaju ostvariti svoje životne ciljeve? Za te pojedince često ćemo primjetiti da imaju problema u komunikaciji sa drugim ljudima, nemaju suosjećanja, često su netolerantni, sarkastični, itd. Stoga je za posuđivanje pojedinca potrebno uvesti još jedan kriterij koji ćemo nazvati emocionalna inteligencija i koji, premda prečesto zanemarivan, ima ogromnu ulogu u životu svakog pojedinca.

Pojam emocionalne inteligencije ukratko bi mogli definirati kao skup emocionalnih vještina koje nam omogućuju da odaberemo ispravan način uporabe osjećaja i nesvjesnih, instinktivnih mehanizama u interakciji sa drugim ljudima, kao i u shvaćanju i poboljšanju samoga sebe. Emocionalna inteligencija uključuje sposobnosti kao što su:

• mogućnost motiviranja samoga sebe
• ustrajanje unatoč poteškoćama i frustracijama
• obuzdavanje impulzivnosti
• odgađanje trenutka primanja nagrade
• reguliranje svojih raspoloženja
• onemogućavanje uzrujanosti da zaguši sposobnost razmišljanja
• suosjećanje

Općenito, osnovne komponente emocionalne inteligencije su:

• prepoznavanje emocija
• korištenje emocija
• razumijevanje emocija
• upravljanje emocijama.

Prepoznavanje emocija je sposobnost pojedinca da prepozna svoje ili tuđe osjećaje. Kao osnovni dio emocionalne inteligencije, to je jedan od faktora pomoću kojih se mogu mjeriti emocionalne sposobnosti jedinke (npr. od ispitanika se zahtijeva da iz izraza lica osobe na video-traci zaključi nešto o raspoloženju i emocijama te osobe). Općenito postoje dvije vrste emocija: svjesne i nesvjesne. U trenutku kada emocija prijeđe na svjesnu razinu osoba može ponovo procijeniti situaciju koja je tu emociju izazvala. Na osnovu dobivenog zaključka može se odlučiti na promjenu držanja i raspoloženja. To je osnovni preduvjet za sposobnost odbacivanja negativnih emocionalnih stanja – potištenosti, straha, zabrinutosti itd.

Ljudske se emocije rijetko izražavaju riječima. Za intuitivno spoznavanje tuđih emocija ključna je sposobnost interpretiranja izraza neverbalne komunikacije; npr. sugovornikova tona, gesti, izraza lica i čitavog niza nesvjesnih kretnji koje napravi tokom razgovora. Neregistriranje tuđih emocija velik je nedostatak u emocionalnom životu pojedinca jer svaka vrst ljudske povezanosti potječe od emocionalnog sklada, kao i empatije. Empatija je osobita vrsta suosjećanja, sposobnost uživljavanja u emocionalno stanje druge osobe i razumijevanja njenog položaja. Empatija se temelji na samosvijesti i samospoznaji - osoba otvorenija prema vlastitim emocijama bit će vještija u prepoznavanju i razumijevanju tuđih osjećaja.

Korištenje emocija podrazumijeva stvaranje emocija koje možemo razložno obrazložiti. Emocije nam mogu i trebale bi nam pomagati u odlukama i odabirima. Emocionalna osoba će lakše razumjeti tuđe osjećaje i ponašanje. Sposobna je sagledati situaciju iz više perspektiva (pa će npr. u prepirki između više ljudi lakše odlučiti tko je u pravu) pa je stoga sklonija i empatiji.

Razumijevanje emocija se odnosi na shvaćanje i predviđanje što će se dogoditi pri ojačavanju emocija te kako će druge osobe reagirati na različite emocije, pri čemu je važno da osoba bude sposobna promatrati situaciju s različitih stajališta.

Upravljanje emocijama je složen proces. Potrebno jeodabrati ispravnu emociju, njen intenzitet i smjer ka željenom ishodu. Umijeće upravljanja svojim emocijama ključna je životna osobina. Upravljanje emocijama podrazumijeva prihvaćanje emocija umjesto njihovog potiskivanja te njihovo korištenje u svrhu donošenja bolje odluke.

Emocionalna inteligencija ne djeluje samostalno nego je usko povezana s psihološkim osobinama karaktera pojedinca, npr. ekstrovertiranost, emotivnost. Naime, osoba može biti emocionalno inteligentna bila ona ekstrovertirana ili introvertirana, emotivnija ili smirenija ali će se njena emocionalna inteligencija drukčije manifestirati u ovisnosti o njenim ostalim osobinama.

Emocionalnu je inteligenciju motiviranim radom na sebi moguće uspješno razviti i unaprijediti.

Akademska inteligencija tj. stupanj uspješnosti pojedinca u izobrazbi ima malo veze s emocionalnim životom. Naime, zbog visoke samosvijesti, neke osobe sa visokim stupnjem inteligencije i nerijetko visokom naobrazbom sklone su samovoljnim impulsima i negativnom ispoljavanju strasti, pa nevjerojatno loše upravljaju svojim emotivnim životom. Akademska inteligencija ne priprema čovjeka za prilike u koje nas stavlja život. Emocionalne vještine određuju koliko se uspješno možemo koristiti drugim sposobnostima kojima raspolažemo da savladamo sve frustrirajuće situacije u koje nas često dovodi život. Emocionalna i akademska inteligencija ni u kom slučaju nisu suprotstavljene, već samo odvojene sposobnosti, baš kao i racionalna i emotivna strana svakog pojedinca.

Za razliku od poznatih i učestalih testova inteligencije do danas nisu razvijeni testovi emocionalne inteligencije u punom smislu te riječi. Jack Block, psiholog s Berkeleya (University of California), gradeći svoj teorijski model odnosa između emocionalne i intelektualne inteligencije konstruirao je dva teoretski čista tipa: osobe s visokim kvocijentom inteligencije i osobe s visokorazvijenim emocionalnim sposobnostima, među kojima postoje vrlo znakovite razlike. Također unutar svakog teorijskog tipa postoje razlike koje ovise o spolu pojedinca.

Čisti tip s odnosom karakteristika visoki IQ / niska emocionalna inteligencija vrlo je vješt u pitanjima razuma ali emocionalno nedovoljno razvijen. Muškarce ovog tipa karakterizira širok raspon intelektualnih interesa i sposobnosti; ambiciozni su i produktivni, predvidivi i ustrajni. Također su i kritični, sitničavi i na stvari vole gledati s visoka. Osjećaju nelagodu u vezi s senzualnošću i spolnošću, beziražajni su, otuđeni, doimaju se emocionalno prazni i hladni. Žene ovog tipa posjeduju visok stupanj intelektualnog samopouzdanja, cijene intelektualne vrijednosti, posjeduju širok spektar intelektualnih i estetskih interesa. Lako se izražavaju, međutim sklonije su introspekciji, tjeskobi, osjećajima krivnje. Ponekad su, najčešće neizravno, sklone izražavanju osjećaja bijesa.

Osobe tipa visoko razvijenih emocionalnih sposobnosti otvorene su i društvene, a emocije izražavaju na prihvatljiv način i dobro se prilagođavaju stresnim situacijama. Zadovoljni su sobom, drugima i okolinom u kojoj žive.

Muškarci ovog tipa društveno su uravnoteženi, otvoreni i vedri. Nisu skloni depresiji, zabrinutim mislima i strahovima. Njihov je emocionalni život bogat ali prikladan. Ističu se sposobnošću vezanja za osobe ili ciljeve. U vezama su puni suosjećanja i brižnosti.

Žene visoko razvijenih emocionalnih sposobnosti su također društvene. Bez problema sklapaju nova poznanstva. Posjeduju dovoljno samopouzdanja da mogu biti razigrane, spontane i otvorene za senzualna iskustva. Za razliku od pripadnica čistog tipa koji posjeduje visok IQ ali nizak EQ, rijetko ih muče osjećaji tjeskobe i krivnje i rijetko tonu u duboke i mračne misli.

U svakidašnjem životu izuzetno rijetko srećemo osobe koje bismo mogli doživjeti kao 'čiste' predstavnike jednog ili drugog tipa. Kod svih ostalih se u različitoj mjeri miješaju IQ i emocionalna inteligencija.

Emocionalna inteligencija se temelji na svijesti o vlastitim osjećajima u trenutku u kojem je do njih došlo. To je temeljna emocionalna sposobnost iz koje izrastaju druge, npr. emocionalna samokontrola. Pri opisivanju svijesti o vlastitim osjećaja psiholozi se služe pojmom metaspoznaje koja označava svijest o misaonom procesu, kao i pojmom metaraspoloženja koji se odnosi na svijest o vlastitim emocijama. Svijest o vlastitim osjećajima lakše je izraziti preko pojma svijesti o vlastitoj ličnosti, u značenju neprekidne pažnje koja se pridaje vlastitim unutarnjim stanjima. Pri takvim stanjima autorefleksivne svijesti um ispituje iskustvo, uključujući i emocije. Svijest o vlastitoj ličnosti ukratko znači »biti svjestan i vlastitog raspoloženja i misli o tom raspoloženju«. Prema odnosu prema emocijama ljudi se mogu podijeliti u slijedeće skupine:

Svjesni sebe. Ovakve su osobe svjesne svojih emocija u trenutku u kojima ih doživljavaju te posjeduju određenu emocionalnu profinjenost. Na jasnim spoznajama o životu temelje im se i druge karakterne crte: samostalni su, svjesni svojih granica, dobra su psihička zdravlja, uglavnom vedri i optimistični. Kada ih obuzme neraspoloženje, ne odaju se mračnim mislima, žaljenju za učinjenim i osjećaju krivnje nego se ubrzo izvuku iz takvih stanja. Njihovo metaraspoloženje pomaže im u lakšem upravljanju emocijama.

Utopljeni. Osobe iz ove grupe nerijetko se osjećaju preplavljene emocijama i nemoćne da im izmaknu, kao su ta raspoloženja u potpunosti preuzela vlast nad njima. Ne posjeduju potpunu svijest o svojim osjećajima pa su u njima izgubljeni jer ne znaju kako se postaviti. Iz tog razloga vrlo rijetko poduzimaju napore da izbjegnu negativna raspoloženja. Nemaju nadzor nad svojom emocionalnom situacijom, pa često upadaju u mračna stanja, obuzimaju ih osjećaji krivnje i žaljenja. Takva ih stanja potpuno obuzimaju i imaju dojam da su emocionalno totalno izvan kontrole.

Pomireni. Ove osobe uglavnom nemaju problema sa shvaćanjem svojih osjećaja, ali budući su po prirodi skloni prihvaćanju, svoje osjećaje, ma kakvi bili, i ne pokušavaju izmijeniti. Postroje dvije podgrupe ovakvih osoba:

• oni koji su inače dobro raspoloženi pa stoga i nemaju suviše razloga za promjenu
• oni koji su skloni neraspoloženju ali ne ništa ne čine kako bi mu se oduprijeli unatoč nelagodi i boli (npr. kronično depresivne osobe pomirene sa svojim očajem).
  
  
  

Raspoloženje je unutarnje duboko i trajno emocionalno stanje koje daje ton i boju percepciji, doživljaju svijeta i sebe samoga. Raspoloženje utječe na cjelokupna duševna zbivanja, voljni i nagonski život, opažanje, mišljenje, svijest, pažnju, pamćenje i psihomotoriku. Za razliku od raspoloženja, afekt je kratkotrajno, aktualno emocionalno stanje koje se ogleda u izrazu i mimici lica, tonu i modulaciji glasa, pokretima i ponašanju. Raspoloženje je unutarnje emocionalo stanje pojedinca, a afekt je vanjski izražaj tog stanja. Raspoloženje oscilira u svakodnevnom, normalnom životu, pa tako može biti nešto tužnije ili veselije, ali se uglavnom održava unutar nekih društveno prihvatljivih granica i osoba ga može kontrolirati. Međutim, promjene raspoloženja koje klasificiramo kao zdravstveni poremećaj razlikuju se od prethodnog po jačini otklona od normalnog, po duljini trajanja i nemogućnosti da osoba takvo raspoloženje kontrolira. Raspoloženje može biti trajno sniženo, pa tada govorimo o depresiji, ili trajno povišeno, pa tada govorimo o maniji ili hipomaniji. Te se promjene mogu javiti bez ikakvog očiglednog razloga ili su u očitom neskladu s uzrokom.

Zabrinutost je sama bit štetnog djelovanja tjeskobe tj. anksioznosti na sve oblike mentalnih sposobnosti. Ona vuče korijene iz najstarijeg razdoblja ljudske povijesti ali je vremenom izgubila svoju primarnu funkciju. To je, u određenom smislu, korisna reakcija koja je pošla krivim putem – pretjerano gorljiva mentalna priprema za očekivanu opasnost.

Tjeskoba potkopava intelekt. Osobe koje su obuzete anksioznošću mnogo će vjerojatnije doživjeti neuspjeh unatoč superiornom IQ-u i ostalim predispozicijama. Za razliku od njih osobe vješte u obuzdavanju emocija mogu koristiti tjeskobu i ostala negativna raspoloženja kako bi se motivirale. Pretjerana tjeskoba će zaustaviti ili barem usporiti svaki pokušaj postizanja uspjeha dok će premalo tjeskobe rezultirati apatijom ili gubitkom motivacije i posvemašnjom nezainteresiranosti.

Kod stvaranja planova i donošenja odluka, dobro raspoložene osobe situaciju smatraju pozitivnije i optimistički. To se dešava, između ostalog, zbog činjenice da pamćenje ovisi o emocionalnom stanju, tako da u dobrom raspoloženju pamtimo svjetlije događaje. Dok na osnovu danih argumenata nastojimo donijeti odluku, pamćenje to naše odvagivanje činjenica zakreće u pozitivnom smjeru, zbog čega je vjerojatnije da ćemo donijeti neku pustolovnu ili riskantnu odluku (što u završnici uopće ne mora biti dobro). Analogno, loše raspoloženje skreće pamćenje u negativnom smjeru pa je stoga vjerojatnije da ćemo donijeti odluku koja se temelji na bojažljivosti i pretjeranom oprezu.

Nada nije samo optimistički stav da će se ipak sve dobro završiti. Nada je vjerovanje da imamo volje i načina za ostvarivanje svojih ciljeva, ma kakvi oni bili. Nada je jedna od važnih karakternih osobina osoba razvijene emocionalne inteligencije. Osoba koja se nada neće se u kritičnom trenutku prepustiti najezdi tjeskobe, depresiji ili malodušnosti. Osobe koje prolaze kroz život uz mnogo nade manje se susreću s potištenošću od drugih i imaju manje emocionalnih problema.

Optimizam možemo shvatiti kao način na koji ljudi shvaćaju svoje uspjehe i neuspjehe. On je štit koji ljude u teškim situacijama brani od zapadanja u stanje depresije, apatije, beznađa i očaja. Za optimizam je važno da bude realističan a ne naivan jer inače može biti kontraproduktivan.

Optimističke osobe na neuspjeh gledaju kao na nešto što mogu promijeniti kako bi slijedeći put bili uspješni, dok pesimisti preuzimaju svu krivnju na sebe, pripisujući je nekoj svojoj karakteristici koju ne mogu izmijeniti.

Jedan od izvora pozitivnog i negativnog stava, optimizma i pesimizma, je i urođeni temperament, kojega osoba može modificirati uporabom iskustva i samospoznaje.

U današnjem svijetu, kojim vlada ambicija, mnogi ljudi uopće ne razmišljaju kako će njihovi postupci utjecati na druge osobe. Uz to se većina nas često nalazi u stresnim situacijama koje stvaraju potenciraju nastanak i ispoljavanje negativnih emocija. Zbog toga je danas veoma važno naučiti nositi se s tim emocijama i nadvladati ih. Situaciju koja utječe na nastanak takvih emocija je često nemoguće izbjeći, ali cilj emocionalne inteligencije i nije izbjegavanje negativnih emocija nego njihovo prevladavanje. "Život bez strasti bio bi siva, bezlična pustopoljina, odvojena i izolirana od bogatstva samog života." Emocije moraju postojati ali svakoj moramo pronaći ispravan smjer, intenzitet i dužinu njenog trajanja.

Još je Aristotel primijetio: "Svatko se može naljutiti – to je lako. Ali naljutiti se na pravu osobu, do ispravnog stupnja, u pravi trenutak, zbog ispravnog razloga i na ispravan način – to nije lako". Naravno, to pravilo ne vrijedi samo za ljutnju već ga možemo primijeniti i na sve druge emocije. Ne bismo trebali samo držati naše emocije pod svjesnim doživljavanjem i modificiranjem samo radi nas samih, već i zbog ostalih osoba koje srećemo oko sebe. Šireći pozitivne emocije uljepšat ćemo život osobama koje nas okružuju a one će nam nastojati uzvratiti istom mjerom.


D. Goleman: Emocionalna inteligencija

Potreba za romantičnom ljubavi potpuno je različita od seksualne potrebe, a također može biti snažnija i od volje za životom, navodi se u studiji objavljenoj u časopisu The Journal of Neurophysiology. Znanstvenici Helen Fisher, Lucy Brown te Arthur Aron u toj studiji tvrde da je romantična ljubav biološka potreba koja je u potpunosti različita od seksualnog uzbuđenja.

Svoje tvrdnje zasnivaju na analizi 2500 slika mozgova 17 novozaljubljenih mladića i djevojaka. Njima su tijekom pokusa bile pokazivane fotografije voljenih osoba, a za to vrijeme su znanstvenici pomoću magnetske rezonance snimali njihov mozak.

Sliku su nakon toga usporedili s neuronskom aktivnošću dok su promatrali fotografiju nekog prijatelja ili znanca. Usporedba slika je pokazala da su sa zaljubljenošću tijesno povezana dva dijela mozga: nucleus caudatus i ventralno tegmentalno područje. U tim dijelovima mozga nalaze se stanice koje proizvode ili primaju dopamin, neuroprijenosnik povezan s osjećajem zadovoljstva, ali i ovisničkim ponašanjem, što su pokazala ranija istraživanja na kockarima.

Zanimljivo je da se 'centri za ljubav' nalaze na suprotnim dijelovima mozga od područja koja su povezana s fizičkom privlačnošću iz čega je jasno da je ljubav biološka potreba različita od seksualne.

Američki istraživači su pokušali objasniti i zašto ljubav izaziva tako oprečne emocije u rasponu od euforije do bijesa i anksioznosti, pa su u nastavku istraživanja analizirali mozgove ljudi koje su napustile voljene osobe. Zaključili su da je aktivnost 'centara za ljubav' još snažnija u osoba koje su njihove ljubavi odbacile. To je razlog zbog kojeg neki razmišljaju o samoubojstvu ili ubojstvu kad su ostavljeni, jer potreba za romantičnom ljubavi ponekad može biti snažnija čak i od temeljne volje za životom.

Prijevara se ne odnosi samo na seks s drugom osobom. Netko vas može ozbiljno povrijediti i samim emocijama koje gaji prema trećoj osobi. Kriteriji za emocionalnu prijevaru jest davanje pažnje, prisnosti i erotske privlačnosti nekom drugom, a ne osobi u kojoj ste u vezi. Doživjeti emocionalnu prijevaru mnogim je ljudima mnogo neugodnije i bolnije iskustvo nego doživjeti seksualnu prijevaru. Emocionalna prijavara olako prelazi u seksualnu, što nije često u obrnutom slučaju.

Mnogi međutim miješaju blisko prijateljstvo s emocionalnom prijevarom, ne shvaćajući kako je to dvoje zaista vrlo drugačije. Ista stvar je i s flertanjem. Flert je u redu, slažu se mnogi, jer je trenutan, daje vam samopouzdanje i energiju, a ne uništava odnos dvoje ljudi.

Ono što čini emocionalnu prijevaru jest nekoliko stvari:
1) Dijeljenje tajni na mnogo dubljoj razini od one koja se dijeli sa svojim partnerom
2) Stalno razmišljanje o trećoj osobi
3) 'Davanje srca' nekom drugom
4) Povlačenje, distanciranje i otklon od svog partnera, što rezultira zahlađivanjem odnosa
5) Seksualno maštanje o drugoj osobi i u vremenu koje se provodi sa svojim partnerom ili maštanje o toj osobi kroz duže vrijeme

Ljudi su obdareni posebnim živčanim sustavom koji im omogućava da osjećaju ljubav i nježnost, navodi se u članku objavljenom u znanstvenom časopisu Bild der Wisenschaft. Švedski znanstvenici otkrili su da jedna žena koja je izgubila glavne receptore za opip i dalje ima ugodan osjećaj kad je netko mekanim kistom gladi po koži.

Istražujući slučaj, znanstvenici su otkrili da spomenuti ugodni osjećaj izaziva drugi splet živaca koji se također nalazi u koži. Riječ je o vlaknima koja sporo provode podražaje, a nazivaju se taktilna C vlakna. Ovaj splet živaca reagira samo na nježan dodir i aktivira ona područja u mozgu koja imaju veze s emocijama.

Komentirajući zašto ljudi možda imaju dva različita živčana sustava, znanstvenici tvrde da je odgovor u slijedećem: "Vlakna koja sporo provode podražaje funkcioniraju od najranije životne dobi, možda čak i dok je plod u majčinoj utrobi, dok se vlakna koja brzo provode podražaje razvijaju polako, nakon rođenja."

Uzbudljiva znanstvena istraživanja na području psihoneuroimunologije mijenjaju naša shvaćanja tijela i uma

Svima koji su sa bavili nekom oblikom liječenja, bilo polazeći od tjelesnog aspekta, bilo od psihološkog ili duševnog, ubrzo postaje jasno koliko su usko ta područja međusobno povezana. Dugo vremena stručnjaci su nastojali otkriti što je uzrok, a što posljedica, tj. da li prvenstveno zbivanja u našem umu utječu na tjelesne procese, ili fizička/tjelesna zbivanja rezultiraju odgovarajućim emocionalnim i mentalnim stanjima. Za oba pristupa moguće je naći mnoštvo dokaza, što postaje razumljivo u novije vrijeme kada postaje jasno da je istina – i jedno i drugo. Tj. psiha i tijelo čine neodvojivu cjelinu i procesi se u njima zbivaju istovremeno. Jedna od novijih znanosti koja već i u svom nazivu ukazuje na povezivanje različitih područja je psihoneuroimunologija.

Pionir na području istraživanja povezanosti uma i tijela, dakle psihoneuroimunologije, je znanstvenica Dr Candace Pert, profesor-istraživač iz Georgetown Medical center u Washingtonu. Dr Pert je u svojim istraživanjima uspjela naći uvjerljive odgovore na pitanja o povezanosti emocija i zdravlja/bolesti, što je opisala u svojoj knjizi Molecules of Emotion, the Science behind mind and body («Molekule emocija, znanost iza uma i tijela). Dr Pert je kao rezultat svojih istraživanja prestala govoriti o tijelu i umu kao odvojenim cjelinama i uvela novi pojam – Bodymind – Tjeloum.

Ranije se smatralo se da su sva zbivanja u našem tijelu/psihi pod nadzorom moždanih funkcija, koje su određene sinaptičkim vezama između bilijuna neurona. Sinapse su oblikovale mreže i definirale neuralne spojeve za koje se smatralo da određuju svaki aspekt percepcije, integracije i ponašanja. No istraživanja Milesa Herkenhama, Candace Pert i brojnih drugih istraživača pokazuju da najveći dio informacija koje kruže u mozgu ne reguliraju sinaptičke veze između moždanih stanica, već specifičnost receptora – sposobnost receptora da se veže samo sa jednim ligandom! Zapravo se manje od 2% neuralne komunikacija zaista odvija na sinapsi. Peptidi cirkuliraju tijelom pronalazeći svoje ciljne receptore u područjima koja su mnogo udaljenija nego što se ikada ranije smatralo mogućim (po tome moždani sustav sliči endokrinom sustavu). Frances Schmitt uvodi naziv «informacijske supstance» kako bi opisao niz transmitera, peptida, hormona i proteinskih liganada koji putuju kroz ekstracelularne fluide kako bi došli do svojih specifičnih ciljnih receptora. Neuropeptide se ne nalazi samo među redovima nervnih ganglija na svakoj strani kralježnice, već i u samim organima. Nove skupine neuronalnih staničnih tijela koja sadrže peptide, u mozgu nazvane NUCLEI, su izvori najvećeg dijela povezivanja mozak-tijelo i tijelo-mozak. Hipoteza je da su peptidi i ostale informacijske supstance biokemikalije emocija – tijelo jeste nesvjesni um. Potisnute traume uzrokovane opterećujućim emocijama mogu se pohranjivati u raznim dijelovima tijela, utječući na našu sposobnost da osjećamo taj dio ili čak na pokretljivost. Postoji gotovo beskonačan broj putova za naš nesvjesni um da stupi u dodir i modificira funkcioniranje tijela. S aspekta fiziologije emocije možemo smatrati kemijskim ligandima koji se vezuju uz receptore u tijelu. Emocije djeluju kao unutarnji ligandi i re-aktiviraju sjećanja na ista stanja kakva smo već doživjeli. Neuropeptidi i njihovi receptori su biokemikalije mozga. Emocije su informacijski sadržaj koji se razmjenjuju putem psihosomatske mreže sa mnogim sustavima, organima i stanicama uključenim u proces. Emocije kao informacija putuju između dvije razine uma i tijela – kao peptidi i njihovi receptori na fizičkoj razini, te kao osjećaji koje nazivamo emocije na nematerijalnoj razini.

Emocije i zdravlje

Da li ćete se razboljeti ili nećete ovisi o sposobnosti tijela da se odupre infekcijama i bolestima. 1980 urednik New England Journal of Medicine, Dr. Franz Ingelfinger procijenio je da je 85% svih ljudski oboljenja izlječivo putem vlastitog sustava izlječenja tijela. Dobro je poznato da dobra ishrana, vježbanje, izbjegavanje štetnih tvari, dovoljno sna povoljno utječu na imunitet.

Tjelesni sustav liječenja pozitivno reagira na pozitivne stavove, misli, raspoloženja i emocije (npr. ljubav, optimizam, veselje, humor), a negativno na emocije poput mržnje, beznađa, pesimizma, depresije… Stoga je jednako tako važno kao brinuti o vježbi i ishrani važno i voditi računa o pozitivnom stavu u životu. No to nipošto ne znači da trebate potiskivati negativne emocije kad se one pojave. Candace Pert navodi da «potiskivanje emocija može samo doprinijeti nastanku bolesti.» Ako ne nađemo učinkovite načine kako izraziti neugodne emocije onda se «kuhamo u vlastitom soku», dan za danom i to kronično uranjanje u negativnost izgleda da je ono što ima negativan utjecaj na zdravlje. Istraživanja pokazuju da kratkotrajna negativna emocionalna stanja ne ugrožavaju naše zdravlje, budući da postoji čitav niz kemijskih reakcija koje bivaju aktivirane u svrhu zaštite našeg organizma od oštećenja.

Candace Pert u svom radu istražuje povezanost njezinih znanstvenih nalaza i određenih holističkih pristupa liječenju. Ona naglašava da sjećanja, zajedno s emocijama koje ih prate, mogu biti «zamrznuta» u određenim muskularnim tvorevinama, što objašnjava djelotvornost raznih oblika masaža i akupresura. Toče na kojima dolazi do naročito velikih koncentracija određenih peptida i receptora za peptide, izgleda da korespondiraju s tradicionalnim akupunkturnim točkama koje se koriste za liječenje u tradicionalnoj kineskoj medicini. Istraživanja također potvrđuju snažne fiziološke učinke svjesnog disanja koje se primjenjuje u jogi i brojnim drugim pristupima, budući da promjene u dubini i broju udisaja/izdisaja u minuti mijenjaju broj i vrstu peptida koji bivaju otpušteni u moždanom deblu. Na emocije se gleda kao vezu između našeg svjesnog, subjektivnog iskustva i kompleksnih regulatornih procesa koji se odvijaju u tijelu.

Živčane stanice koje u mozgu prilikom promatranje neke aktivnosti izazivaju iste potencijale kao da osoba zaista provodi tu aktivnost.

Zrcalne neurone otkrili su 90-tih godina Vittorio Gallese i Giacomo Rizzolatti na Sveučilištu u Parmi. Neurolog Vittorio Gallese želio je ispitati što se događa u mozgu majmuna kada životinja radi pokret hvatanja kikirikija – na njegovo iznenađenje se umozgu majmuna zbivala gotovo ista aktivnost – aktiviranje određenih neurona – i kada je ispitivač posegnuo za kikirikijem. Time je započeo niz istraživanja s različitim hipotezama, koje su se svodile na pretpostavku da se u ktivnost zrcalnih neurona može naći objašnjenje empatije, razumijevanja drugih, socijalnog ponašanja… Ranije je bilo teško ispitati i naći zrcalne neurone, no noviji oblici istraživanja (Kernspintomographie) slikovito pokazuju aktivnost cijelih područja u mozgu. Kod majmuna su zrcalni neuroni nađeni, između ostalog, u pred-motoričkom cortexu – kod ljudi u Broccinom području, značajnom za preradu jezičnih informacija.

Kod ljudi se Broccino područje nalazi u lijevoj polovici mozga, a upravo je to područje i kod primata razvijenije, što je dovelo do stvaranja hipoteze da se Broccino područje prvo razvilo za komunikaciju gestama, a tek zatim na govor.

Odavno je poznato da prije nego što razvijemo sposobnost jezične prorade informacija/govora neverbalna komunikacija ostavlja dubok utisak na naš razvoj ličnosti. Djeca uče po modelu – promatrajući druge, a zrcalni neuroni su možda ključ objašnjenja kako se to događa na neurološkoj razini. Razvojne studije ponašanja pokazale su da su geste vrlo usko povezane sa govornim izražavanjem – gestikuliramo i kada telefoniramo, gestikuliraju i slijepi… Ispitivanje ljudi također je pokazalo da se aktivnošću zrcalnih neurona ono što gledamo i «zbiva» i to na osnovi aktivacije pojedinih moždanih centara. Dakle, ne samo da «gledamo», već imamo kompletan doživljaj – mozak transformira ono što vidimo u ono što bismo i mi osjetili u istoj situaciji. Gallese i Rizzolatti u «New Scientist», 2001, pišu «Simpatija i suosjećanje, učenje po modelu i svi oblici ljudske komunikacije mogli bi potjecati od aktivnosti zrcalnih neurona». U početku se polazilo od toga da aktivnost zrcalnih neurona potiču samo pokreti, no pokazalo se da se te «imitirajuće stanice» aktiviraju i pri promatranju dodira ili emocionalnih izraza. Razlika između onoga što se događa – npr. promatranja filma» i realnog događanja» je samo pitanje kvantiteta… Kod gledanja se aktivira određen broj zrcalnih neurona u odgovarajućim dijelovima mozga, dok se kod «stvarnosti» zbiva još i aktivacija brojnih drugih stanica (npr. kože). Aktivnost zrcalnih neurona snimljena je i u mozgu beba koje promatraju određene radnje iako one za to fizički uopće nisu sposobne – pretpostavlja se da se na taj način u mozgu stvaraju određene sheme koje su osnova kasnijeg učenja. Iako aktivnošću zrcalnih neurona dolazi i do određenih tjelesnih reakcija (npr. tjelesno usaglašavanje kod rapora), no izgleda da ipak postoji određena kočnica koja, npr., spriječava da padnemo ako vidimo nekoga kako pada.