ADOLESCENTSKA KRIZA - PUT U ZRELOST

Prijatelji i vršnjaci
Zašto sukobi nisu tragedija
Kako postaviti i održati pravila
Samopoštovanjem protiv pravila
Što je važno imati na umu u komunikaciji
Na što sve roditelji trebaju obratiti pozornost

Adolescencija nije ni djetinjstvo ni odraslo doba. U tom razdoblju mladi moraju izgraditi zrelu ličnost, prihvatiti vlastitu osobu, vlastiti izgled i tijelo, usvojiti mušku odnosno žensku ulogu u društvu, oblikovati i usvojiti moralne i etičke vrijednosti, razviti osobne stavove, postići emocionalno osamostaljivanje od roditelja, izgraditi zrele odnose s vršnjacima istog i suprotnog spola i postupno se pripremiti za socijalnu i ekonomsku samostalnost. Na tom putu i adolescenti i roditelji doživjet će niz nelagoda i frustracija, ali i niz novih spoznaja, uzbuđenja i otkrića. Zbivanja su u obitelji u doba adolescencije burnija no prije i poslije toga razdoblja. Najvažnije pravilo koje roditeljima može pomoći da to razdoblje prebrode uz najmanje potresa je prihvaćanje načela budnosti, promatranja, pregovaranja i postupnoga mijenjanja pravila, odnosa i ponašanja. U tim promjenama trebaju postupno mijenjati i sebe, jednako kao što se mijenjaju i njihova djeca. Odrastanje je stoga obiteljsko zbivanje, neprekidna dvosmjerna komunikacija u kojoj roditelji uvijek ostaju roditelji, a djeca uvijek djeca, sa zajedničkom željom da od zbunjenih mladih i zabrinutih odraslih na kraju procesa nađemo samopouzdane zrele mlade ljude i, iako ponekad pomalo umorne, zadovoljne roditelje.

Rastuće samopouzdanje i socijalna zrelost donose promjene u odnosu roditelja, adolescenata i njihovih vršnjaka. Potreba za prijateljima i njihova važnost ne narušavaju temeljno povjerenje koje adolescent ima prema roditeljima i nije nikakav signal za uzbunu u smislu kidanja obiteljskih veza. Prijateljstva su važan dio adolescencije. Ona su stabilnija i dugotrajnija od prijateljstva djetinjstva, a mladima omogućavaju da svijet oko sebe a i sebe same sagledaju očima bliske i sebi slične osobe. Roditelji moraju biti svjesni da će njihov utjecaj na određena područja života njihove djece biti sve slabiji i nadomješten utjecajem prijatelja i grupe. Grupe vršnjaka su osobito važne u ranom razdoblju adolescencije i grupa gotovo propisuje način oblačenja, glazbeni ukus, provođenje slobodnoga vremena, jezične varijante i sl. ta pravila grupe mladima daju osjećaj da ne moraju sve odluke donositi sami i osjećaj pripadanja nečemu nad čim odrasli nemaju vlast ili utjecaj. Da bi bili prihvaćeni u željenoj grupi, mladi su, do neke mjere pripravni i na prvi konformizam u životu, to jest na odustajanje od vlastitih želja i stavova za volju grupe. S odrastanjem ta sklonost konformizmu slabi i sve su izraženiji osobni stavovi i vlastite prosudbe. Roditelji u tom razdoblju moraju biti svjesni snage vršnjaka koji okružuju njihovu djecu. No adolescencija se ne zbiva u zrakopraznom prostoru - roditeljski stavovi i kućna pravila nisu nešto što na djecu počinje djelovati u doba adolescencije. Roditeljski utjecaj ne nestaje, modeli roditeljskoga ponašanja ne ostaju nezapaženi, a roditeljska pravila se prepoznaju i nastoje oslabiti ili prekršiti, ne uvijek zbog temeljnog neslaganja, već zbog nužnog odupiranja autoritetima koji su nedjeljiv dio odrastanja.

Ponekad roditelji odrastanje doživljavaju kao bolnu separaciju. No mladi, iako postaju samostalniji i nezavisniji od roditelja, i dalje sudjeluju u životu obitelji, u zrelijim odnosima koji ne isključuju privrženost i bliskost. Mladi koji svoje roditelje osjećaju kao tople, zainteresirane i sklone da nagrađuju pravilne postupke, pokazivat će veće samopoštovanje i veću nezavisnost bez velikih potresa. Valja naglasiti da u razdoblju sazrijevanja u svim obiteljima ima konflikata koji nastaju zbog nesklada između želja mladih i stavova roditelja. Konflikt u tom razdoblju nije tragedija, već se može smatrati dijelom svakodnevnog odnosa obitelj - adolescent. Mladi izjavljuju da u prosječnom tjednu imaju dvije svađe s roditeljima i barem tri s prijateljima. Mladi oba spola imaju više sukoba s majkama no s očevima. Razlozi leže u različitim odnosima roditelja i djece, s majkama se više razgovara, one su uglavnom više zainteresirane i više upoznate sa svakodnevnim zbivanjima, s prijateljima, izlascima, problemima, dok su očevi više zainteresirani za društvene odnose, uspjeh u školi i ponašanje općenito. Utjecaj majki na pravilan adolescentni razvoj je zbog lakše i otvorenije komunikacije gotovo nemjerljiv, iako su u tijeku odrastanja oba roditelja potrebna i važna. Sukobi mogu nastajati i oko načina oblačenja, učenja ili kućnih obveza, no većina će rasprava biti usmjerena na pravila oko izlazaka i načina provođenja slobodnoga vremena, a većina roditeljskih savjeta na ponašanje i društvo u kojem se mladi kreću.

Vještina postavljanja pravila i održavanja njihovih poštivanja najzahtjevnija je vještina koju roditelji moraju savladati u odnosima sa svojom djecom. U većini obitelji postupno će se proširivati privilegije i prava te smanjivati ograničenja i zabrane. Obično roditelji postavljaju ograničavajuća pravila koja se s vremenom, kako dijete raste i pokazuje da se zna nositi i sa zahtjevnijim situacijama, mijenjaju i proširuju. Roditelji ne bi smjeli pasti u zamku lažnog iskazivanja privrženosti i povjerenja, koje će djetetu dati iznenadnu slobodu u kojoj će se ono osjećati izgubljeno. No ne treba se ni ponašati prema njemu ili njoj kao da su manje sposobni i odgovorni no što to uistinu jesu. Upravo spomenuti sukobi često služe za "isprobavanje snaga", a to je zapravo vjekovna stara igra među generacijama u kojoj se pravila znaju unaprijed. Djeca ne očekuju da im se nenadano popusti. Ali isto tako, roditelji moraju biti svjesni da nema stvari koja će adolescenta više povrijediti i poniziti od podcjenjivanja njegovih sposobnosti i odgovornosti.

Osim buntovništva i suprotstavljanja autoritetima, ne smije se zaboraviti da u razdoblju adolescencije ima i mnogo strahova, frustracija i nesigurnosti. Ponekad je najglasnije lupanje vratima samo izraz nemoći i tuge. Mladi izrazito strahuju od reakcija drugih i često osjećaju nelagodu osobito pred nepoznatim ili slabo poznatim društvom, skloni su preuveličavanju društvenih "gafova" i osjećaju da su beznadno nespretni. Kako bi izbjegli zamišljenu (preuveličanu) pažnju, ponekad će u društvu upravo pristati zapaliti cigaretu, popiti piće i/ili povući dim jointa. Stoga je postupno ali stalno podupiranje izgradnje samopoštovanja i vlastitih stavova te učenje vještina kako izbjeći takve "uvjetovane" reakcije, zadaća svih koji s mladima dolaze u dodir i nastoje im u odrastanju pomoći.

Ponekad djeci mogu koristiti odgovori i naputci kako se postaviti u situaciji gdje su izložena pritisku vršnjaka da se ponašaju konformistički, u skladu s pravilima i vrijednostima grupe. Treba razgovarati o tome jesu li bila u takvim situacijama te im pomoći naći prave odgovore i načine reagiranja. Pritom treba biti svjestan da je od najveće važnosti da oni te odgovore, reagiranja i odluke dožive kao svoj vlastiti izbor. S takvom mogućnošću se treba znati suočiti i većina se stručnjaka slaže da je vještina "kako reći ne" jedna od temeljnih društvenih vještina koju mladi moraju savladati u procesu sazrijevanja. To "ne" odnosi se na mnoštvo izazovnih i nebezazlenih situacija - od vožnje s nepouzdanim vozačem, neplaniranoga seksualnog odnosa, spavanja kod prijatelja/prijateljice umjesto dolaska kući, uzimanje sredstava ovisnosti, pa do onih ponašanja koja graniče s delinkvencijom (tučnjave, sitne krađe i sl.).

Stoga s djecom treba razgovarati stalno i otvoreno, nastojati što više saznati o njima samima i postupno proširivati okvire u kojima se mogu kretati. Ponekad će mladi morati i pogriješiti. Roditelji ne smiju zaboraviti da se to isto događalo i njima. Pritom ne smiju posustati ili se opustiti - u tom razdoblju moraju biti sveprisutni. Ne treba stvarati tragediju tamo gdje je nema, ali ni ne zanemarivati naznake koje bi morale upozoriti da se zbiva nešto nepoželjno.

Iskrenost

Svom djetetu jasno kažite o čemu i zbog čega želite s njim ili s njom razgovarati. Raspravite otvoreno svoju zabrinutost, strahove, govorite o tome otvoreno ali ne patetično. Stavite mu do znanja kako je to biti roditelj. Djeca otvorenost i iskrenost prepoznaju i samo tako ćete postići da vam uzvrate na isti način.

Dosljednost

Kako vaš adolescent vrlo pažljivo promatra sve oko sebe, smjesta će uočiti hipokriziju i nedosljednost. Razmislite pritom o svojim osobnim stavovima i ponašanjima u vezi s zahtjevima i pravilima koje postavljate djetetu. Ukoliko pušite dvije kutije dnevno, a uistinu ne želite da vaše dijete postane pušač, morate priznati vlastitu nemoć i jasno ga upozoriti da ne ponavlja vaše pogreške. Jasno i otvoreno treba reći kako ne odobravate pušenje. Za svaki vaš zahtjev morate imati jasno obrazloženje i nepokolebljiv stav. Iako i ponašanje roditelja utječe na ponašanje djece, dokazano je da su važniji čvrsti, jasni i jednoznačni stavovi. Naravno, pritom to trebaju biti stavovi i mišljenja oba roditelja.

Otvorenost

Otvorena komunikacija zahtijeva i da budete pripravni na šokove. To naravno ne mora biti neki ekstremniji slučaj, već različite manje ili više očekivane situacije (seksualna iskustva, priznanje lažnog izgovora za spavanje izvan kuće, loše ocjene i sl.). Bez obzira na to kakve ćete korake poduzeti kasnije, u tom trenutku treba jako cijeniti otvorenost te to i kazati. Sam čin priznanja koji vodi u mogućnost rasprave može biti od nesagledive važnosti ako se (ukoliko se uopće) dogode stvari koje će zahtijevati vašu pomoć. Može se dogoditi i da vama dijete postavi pitanja o vašim iskustvima i/ili doživljajima iz mladosti. Budite spremni i odgovarajte što poštenije možete.

Slušanje

Slušanje ne znači samo da je informacija prenesena, već da je osoba sigurna da je se uistinu čulo i razumjelo. Za slušanje treba imati i naći vremena. Pokažite da ste uistinu zainteresirani, čak iako vam se događaj ne čini važnim. Ako s djetetom imate dobru komunikaciju, znate i sami kako se puno može saznati slušajući o malim, naoko nevažnim stvarima.
pokušajte:
umjesto: "moraš ...", "trebaš ...", "bolje ti je da .., jer inače ...",
reći: "što misliš, kako bi ...", "ja mislim, ali idemo vidjeti ...", "ako imaš argumente, možemo razgovarati ..."
ali nemojte ni govoriti:
"ne brini, to ću ja sve srediti ...", "ti si i tako glup ...", "ti to nisi uopće u stanju ..." pokušajte umjesto toga: "to nije bilo baš dobro, ali razmisli ...", "mislim da bi ti to mogao pokušati ..."
I ne zaboravite - i vlastitom se djetetu može reći: "oprosti, nisam bio u pravu", a može se reći i: "znam da sam pretjerao (pretjerala), ali to je zbilja samo zato jer te jako volim i jako se bojim za tebe" - i djeca i mladi taj govor razumiju.

• nisu sva djeca u jednakim fazama tjelesnog i spolnog razvoja
• treba pripaziti u ponašanju i odnosima da se dijete ne povrijedi i ne izvrgne nenamjernoj poruzi
• iako se smatra da su mladi uvijek bezbrižni i veseli, razdoblje sazrijevanja nosi i osjećaje usamljenosti i stidljivosti koje treba prepoznati
• smatra se da je sve više mladih sklono depresivnim simptomima
• za izgradnju samopoštovanja koji put je nužno i buntovništvo te neopravdana samouvjerenost koju valja prepoznati i na nju ne uzvraćati agresijom
• pružanje otpora nije uvijek negativno, no agresija koja graniči s antisocijalnim ponašanjima zahtijeva djelotvorno i brzo reagiranje

'Živjeti zdravu mladost', Pliva