KAKO STEĆI POVJERENJE SVOG DJETETA

Povjerenje bi trebalo biti ugrađeno u temelje svakog kvalitetnog odnosa, a u odnosu roditelj - dijete ono je nešto bez čega ništa neće hodati kako treba. No, nažalost, praksa pokazuje kako, uglavnom kad djeca zađu u tinejdžersko doba, u prevelikom broju obitelji nedostaje upravo povjerenja. Način na koji kritizirate dijete i prihvaćate li da smije griješiti, među ključnim su elementima izgradnje povjerenja.

Dok su djeca mala, povjerenje je relativno jednostavna kategorija: stječemo ga zadovoljavanjem djetetovih potreba kad je gladno, žedno, uplašeno, umorno ili kad traži utjehu.

Kako dijete raste, ono suptilnijim osjetilima počinje procjenjivati prihvaćamo li ga, procjenjuje i naša djela te zaključuje može li nam vjerovati (iako to najčešće ne radi na svjesnom nivou).

Starijoj djeci nije dovoljno zadovoljenje elementarnih potreba za hranom, pićem i skloništem. Ona će imati povjerenja u osobe koje im žele pomoći, kojima se ne događa često da ih povrijede i koje ih prihvaćaju. Gotovo svaki roditelj reći će kako želi pomoći svome djetetu, no važno je prihvaća li dijete roditeljeve postupke kao pomoć ili ih doživljava sasvim suprotno - kao pritisak, napade, nametanje vlastite volje i opterećenje.

Povjerenje se gradi: pažljivošću i obazrivošću u komunikaciji s djetetom, održavanjem obećanja, prihvaćanjem djeteta onakvim kakvo jest, slušanjem, poštenjem, izražavanjem brige, topline i ljubavi, priznavanjem pogrešaka, ispravljanjem pogrešaka i davanjem mogućnosti da se greške isprave razumijevanjem.

Povjerenje se uništava: neprihvaćanjem djeteta onakvim kakvo jest, okrivljavanjem, kritikom, prosuđivanjem i vrednovanjem, napadima, odbijanjem, nepoštenjem, ismijavanjem, stalnim ispitivanjem, prodikama i stalnim dijeljenjem savjeta.

Iz ovih, naoko jednostavnih i očitih primjera, vidljivo je kako će, primjerice, autoritarni i strogi roditelji lako izgubiti povjerenje djeteta svojim nepoštivanjem činjenice da i dijete ima mozak te da je o dosta toga u stanju razmisliti i odlučiti samo. No i previše brižni i pretjeranom zaštićivanju skloni roditelji također će lako izgubiti povjerenje jer nerijetko previše ispituju i guraju nos u svaki djetetov postupak, pa će ono takvo ponašanje protumačiti na njemu jedini logičan način – kao nedostatak povjerenja.

Roditelje dvostrukog morala, koji se bave nepoštenim poslom ili su podmitljivi, koji o poslu govore kako je uspjeh za snalažljive, koliko god to u obitelji pokušali sakriti, djeca će također prozreti i postati nepovjerljiva ili, u drugoj varijanti, slična njima – sebična i nepovjerljiva prema vanjskom svijetu. Ovaj scenarij postaje sve češći u hrvatskim uvjetima iskrivljenih moralnih vrijednosti.

Kad naraste, ako postoji povjerenje, vaše će vas dijete nazvati kad je pijano ili ostavljeno na cjedilu, što u potpunosti opovrgava roditelje koji nedostatak povjerenja pravdaju strahom od loših scenarija.

početakˆ

Povjerenje izgrađeno između roditelja i djeteta nije samo temelj jednostavnijem odgoju. Život u povjerenju lakši je i jednostavniji za obje strane, ali je on prije svega važan za dijete, čija je ličnost u razvoju. Dijete koje ne osjeća da je prihvaćeno i da može imati povjerenja u roditelje što god se dogodilo, najčešće će se razviti u nesigurnu osobu, a bit će nepovjerljivo i prema sadašnjim i budućim partnerima i prijateljima. Ako bude željelo prevladati ove probleme, morat će u odrasloj dobi samo sebi biti bolji roditelj, što nije lako i o čemu svjedoče brojni psihijatri i psiholozi.

Povjerenje prema djeci većini roditelja je problem jer osjećaju odgovornost, svjesni su da njihova djeca ne moraju biti loša, ali se boje njihove nezrelosti i eventualnih štetnih posljedica. Zato će većina roditelja radije svoje dijete kontrolirati i nadzirati mrvicu previše nego mrvicu premalo, a i jednostavnije je svoje strahove zatomiti pokojom zabranom. To jest za ljude, ali je i vrlo tanka granica kod koje nedostatak povjerenja nije iznimka, nego postaje model ponašanja u određenoj obitelji.

Naravno, moguće je da djetetu odobrite izlazak i da ono već prvi put napravi neki cirkus: napije se, ne dođe u dogovoreno vrijeme i uopće se ne javi, priušti vam neprospavanu noć… Međutim, povjerenje je obostrana kategorija i sastavni dio izgrađivanja povjerenja je odgovornost. Zato se u metode izgrađivanja povjerenja ubraja i prihvaćanje pogrešaka te način na koji ćete dozvoliti da dijete ispravi pogrešku.

Mnogi će roditelji reći kako je sve to u redu ako se ne dogodi ništa strašno, no oni se boje droge, predoziranja, silovanja i drugih stravičnih scenarija. Stravični scenariji, naravno, jesu mogući, ali statistički nisu naročito vjerojatni. To već spada u domenu jeste li dežurni pesimist ili dežurni optimist: život se može graditi na zamišljanju najgorih scenarija, ali to se nikada nije pokazalo naročito dobrom ni uspješnom strategijom, posebno kada su djeca u pitanju i vi zapravo uopće nemate pravo svoje strahove i pesimizam prenositi na dijete.

Sve ovo je lakše izgovoriti nego realizirati, ali većina roditelja nije svjesna da će zabrane, napadi i kazne zbog straha od loših scenarija samo povećati šanse za njihovo ostvarenje. Recimo, ako se vašem već punoljetnom ali još relativno nezrelom djetetu, dogodi da autom ode van i popije, puno je veća vjerojatnost da će to od vas htjeti sakriti zbog straha te će sjesti za upravljač u takvom stanju. Ako pak imate izgrađeno međusobno povjerenje, ono će znati da vas može nazvati i da ćete doći po njega, bez obzira na to što vam možda neće biti drago i što ćete drugoga dana o tome razgovarati. Ne zaboravite - za uspostavljanje povjerenja često je ključno upravo to na koji način vodite razgovore o djetetovim pogreškama.

Djevojka koju društvo ili dečko ostave na cjedilu usred noći, bez obzira koliko je sati, u kakvom je stanju i gdje se nalazila, radije će nazvati roditelje nego da se u gluho doba noći sama vraća kući. Djeca neće tek tako ukrasti roditeljima novac i pobjeći od kuće zbog loših ocjena ako postoji povjerenje… ovakvih je primjera mnogo. Roditelji u čijim je obiteljima prisutno skrivanje i laž najčešće nisu svjesni da je glavni uzrok tomu nedostatak povjerenja – oni će najčešće reći kako o tom dijelu života svoje djece ništa nisu slutili. Ništa čudno, jer ih djeca doživljavaju kao strance, izvor straha, a ne kao partnere.

Većini roditelja teško je u prijelomnom trenutku shvatiti kako su djeca možda još nedovoljno zrela i neodgovorna te su kao takva sebi ponekad najveća prijetnja, no zaštititi ih od svega i pomoći im možemo samo ako im postepeno dajemo sve više odgovornosti i povjerenja i sve više poštujemo njihove odluke i sudove.

Grupa autora: 'Lijepo je biti roditelj'