'OTROVNI' RODITELJI

Tko su otrovni roditelji
Mit o savršenim roditeljima
Put do neovisnosti
Samodefiniranje
Prekidanje kruga

Svi smo mi iskovani u posudama zvanim obitelj. Posljednjh smo godina spoznali da je "obitelj" više od zajednice ljudi u srodstvu. Ona je sustav, grupa međusobno povezanih ljudi, od kojih svatko utječe na svakog, na dubok i često skriven način. To je složena mreža ljubavi, ljubomore, ponosa, tjeskobe, užitka, krivnje - neprestana plima i oseka cijelog spektra ljudskih osjećaja. Ti se osjećaji bućkaju u mračnom moru obiteljskih stavova, doživljavanja i odnosa. Kao u moru, samo je mali dio unutrašnjih zbivanja u obiteljskom sustavu vidljiv s površine. Što dublje zaronite, više ćete otkriti. Taj obiteljski sustav bio je sav vaš svijet dok ste bili mladi. Odluke koje ste donosili kao dijete - o tome tko ste i kako biste se trebali odnositi prema drugima - bile su bazirane na tome kako vas je vaš obiteljski sustav naučio gledati na svijet. Ako ste imali otrovne roditelje, vjerojatno ste donijeli zaključke kao što su: "Ne mogu nikome vjerovati", "Nisam dovoljno vrijedan da netko brine o meni", ili "Nikada ništa neću postići". Takvi su zaključci samoporažavajući i moraju se promijeniti. Vi možete promijeniti mnoge od tih ranih zaključaka i zajedno s njima scenarij svog života, ali najprije morate shvatiti koliko je toga od onog što osjećate i u što vjerujete bilo oblikovano vašim obiteljskim sustavom.

Svi roditelji povremeno griješe. Niti jedan roditelj ne može biti emocionalno dostupan cijelo vrijeme. Sasvim je normalno da roditelji s vremena na vrijeme viknu na svoju djecu. Svi roditelji povremeno postanu pretjerano kontrolirajući. I većina roditelja udari djecu, pa makar i rijetko. Čine li ih takva povremena ponašanja okrutnim ili neprimjerenim roditeljima? Naravno da ne. Roditelji su samo ljudi i imaju niz problema. Većina djece može se nositi s povremenim naletima ljutnje, sve dok imaju dovoljno ljubavi i razumijevanja. No, postoji mnogo roditelja čiji su negativni obrasci ponašanja trajni i dominantni u životu djeteta. To su roditelji koji nanose štetu.

Kad sam tražila riječ kojom bih opisala zajedničku osobinu takvih roditelja, stalno mi se nametala riječ otrovni. Poput kemijskog otrova, emocionalna šteta koju nanose takvi roditelji širi se kroz dijete, i kako ono odrasta, tako raste i bol. Koja je riječ bolja od otrovni da bi se opisali roditelji koji neprestano traumatiziraju dijete, zlostavljaju ga i ponižavaju, a u većini slučajeva nastavljaju s tim čak i nakon što dijete odraste?

Bilo da su odrasla djeca ili otrovni roditelji premlaćivani u djetinjstvu, prečesto ostavljani sami, seksualno zlostavljani ili se prema njima ponašalo kao prema budalama, ili su pak bili prezaštićeni ili preopterećeni krivnjom, gotovo svi imaju začudno slične simptome: oštećeno samopoštovanje, koje vodi do samorazarajućeg ponašanja. Na ovaj ili onaj način, gotovo svi se osjećaju bezvrijednima, nevoljenima i nedoraslima.

Svi ti osjećaji u visokom stupnju izviru iz činjenice da djeca otrovnih roditelja, ponekad svjesno, a ponekad ne, okrivljavaju sama sebe za roditeljsko zlostavljanje. Ovisnom, bespomoćnom djetetu lakše je osjećati se krivim zato što je napravilo nešto "loše" i zaslužilo tatin bijes, nego prihvatiti zastrašujuću činjenicu da se tati, zaštitniku, ne može vjerovati. Kad takva djeca odrastu, nastavljaju nositi teret krivnje i nedoraslosti, što onemogućava razvoj pozitivne slike o sebi. Rezultat toga je manjak povjerenja i samopoštovanja koji s druge strane, utječe na svaki aspekt njihovog života.

Bolno nasljedstvo otrovnih roditelja pokazuje se u odrasloj dobi putem poteškoća u vezama, karijeri, donošenju odluka i depresijom. Bez obzira na to kakav teret nosite - sram zbog obiteljskog alkoholizma ili napuštanja u djetinjstvu, ožiljke verbalnog ili fizičkog zlostavljanja, posljedice incesta, niste krivi za loše stvari koje su vam se dogodile u djetinjstvu!

• Neprimjereni roditelji: Stalno su usmjereni na vlastite probleme i pretvaraju svoju djecu u "mini-odrasle" koji se brinu o njima. Više...
• Kontrolori: Koriste krivnju, manipulaciju pa čak i pretjeranu spremnost na pomoć kako bi upravljali životima svoje djece. Više...
• Alkoholičari: Zaglavljenima u negiranju i kaotičnim promjenama raspoloženja, njihova im ovisnost ostavlja malo vremena i energije za zahtjeve roditeljstva. Više...
• Verbalni zlostavljači : Bilo da otvoreno zlostavljaju svoju djecu, bilo da su profinjeno sarkastični, demoraliziraju svoju djecu stalnim posramljivanjem, uništavajući njihovo samopouzdanje. Više...
• Fizički zlostavljači: Nesposobni kontrolirati svoj duboki bijes, često okrivljuju djecu za vlastito nekontrolirano ponašanje. Više...
• Seksualni zlostavljači: Bilo da su otvoreno seksualni ili skriveno zavodljivi, oni su krajnji izdajnici koji uništavaju samo srce djetinjstva - njegovu nevinost. Više...

Ako ste odraslo dijete otrovnih roditelja, postoje mnoge stvari koje možete učiniti da se oslobodite njihovog štetnog nasljedstva krivnje i sumnje u samog sebe. Želim da nastavite s puno nade. Ne s iskrivljenom nadom da će se vaši roditelji promijeniti na neki čaroban način, nego s realističnom nadom da se vi sami možete psihološki osloboditi njihovog snažnog destruktivnog utjecaja. Trebate samo naći hrabrosti. Ona je u vama.

Drevni Grci su imali problem. Bogovi su gledali s visine svojeg vječnog igrališta na vrhu Olimpa i sudili o svemu što su oni činili. Kad bogovi ne bi bili zadovoljni, brzo bi kažnjavali. Nisu trebali biti nježni, nisu trebali biti pravedni, čak nisu trebali niti biti u pravu. U stvari, mogli su biti potpuno iracionalni. Iz nekog svog hira mogli su vas pretvoriti u jeku ili vas natjerati da vječno gurate kamen uzbrdo. Nije potrebno reći da je takva nepredvidivost moćnih bogova stvorila priličan strah i zbunjenost u njihovih smrtnih sljedbenika. Takav odnos ne razlikuje se od odnosa otrovni roditelj - dijete. Nepredvidljiv roditelj je zastrašujući bog u očima djeteta.

Kad smo bili jako mali, naši bogoliki roditelji bili su nam sve. Bez njih ne bismo bili voljeni, zaštićeni, udomljeni, nahranjeni, već bismo živjeli u stalnom osjećaju straha, znajući da sami ne možemo preživjeti. Oni su naši svemogući skrbnici, što god zatrebamo, oni nam to pruže. Budući da ne postoji netko ili nešto s čime bismo ih usporedili, pretpostavljamo da su savršeni. Kako se naš svijet širi izvan kolijevke, razvijamo potrebu za održavanjem slike savršenstva, kao obrane od velikog nepoznatog s kojim se sve češće susrećemo. Sve dok vjerujemo da su nam roditelji savršeni, osjećamo se zaštićeno.

U drugoj i trećoj godini života počinjemo nametati svoju samostalnost. Opiremo se toaletnom odgoju pa uživamo u svojim nedjelima. Prihvaćamo riječ ne jer nam omogućava vježbanje određene kontrola nad životom, dok je da samo jednostavan pristanak. Nastojimo razviti jedinstven identitet, uspostaviti vlastitu volju.

Proces odvajanja od roditelja doživljava svoj vrhunac tijekom puberteta i adolescencije, kad se aktivno sukobljavamo s roditeljskim vrijednostima, ukusom i autoritetom. U relativno stabilnim obiteljima, roditelji mogu podnijeti većinu tjeskobe koju stvaraju te promjene. Većinom će tolerirati, ako ne i podržati, djetetovu samostalnost u nastajanju. Izreka: "To je samo faza" standardna je utjeha roditeljima koji imaju razumijevanja, koji se sjećaju sebe u tim godinama i prihvaćaju pobunu kao normalnu fazu emocionalnog razvoja.

Otrovni roditelji nemaju toliko razumijevanja. Još od kontroliranja toaletnih navika u djetinjstvu, pobunu i individualne razlike vide kao osobni napad. Oni se brane potkrepljujući djetetovu ovisnost i bespomoćnost. Umjesto da potiču zdrav razvoj, nesvjesno ga ometaju te često vjeruju da se ponašaju u skladu s djetetovim najboljim interesom. Mogu koristiti fraze poput: "To jača djetetovu osobnost" ili "Mora naučiti razlikovati dobro od lošeg", no njihov arsenal negativnosti zaista oštećuje djetetovo samopoštovanje i ometa nastanak samostalnosti. Bez obzira u kojoj mjeri roditelji vjeruju da su u pravu, takvi napadi su za dijete zbunjujući u svom neprijateljstvu, žestini i naglosti.

Naša kultura i religije su gotovo jednoglasne u podržavanju svemoći roditeljskog autoriteta. Prihvatljivo je izraziti ljutnju na supružnika, ljubavnika, brata, sestru, nadređenog i prijatelja, no samouvjereno se zauzimati za svoja prava u odnosu s vlastitim roditeljima gotovo je tabu. Koliko smo često čuli fraze: " Ne odgovaraj tako majci" ili " Da se nisi usudila vikati na oca"? Judo-kršćanska tradicija ustoličava tabu u našem kolektivnom nesvjesnom, naglašavajući "Boga oca" i usmjerava nas da "štujemo oca i majku". Takva ideja nalazi plodno tlo u našim školama, crkvama i vladi ("povratak obiteljskim vrijednostima"), pa čak i u tvrtkama. U skladu s konvencionalnom mudrošću, roditelji imaju moć kontrole nad nama zato što su nam dali život.

Dijete je dano na milost bogolikim roditeljima i, kao ni drevni Grci, dijete nikada ne zna kad će udariti sljedeća munja. No, dijete otrovnih roditelja zna da će munja doći, prije ili kasnije. Taj strah duboko se usađuje i raste u djeci. U bazi svake odrasle osobe s kojom je ranije loše postupano - čak i kod uspješnih osoba - nalazi se maleno dijete koje se osjeća bespomoćno i prestrašeno.

Kako se oštećuje djetetovo samopoštovanje, raste njegova ovisnost te, proporcionalno s tim, potreba da vjeruje da su njegovi roditelji tu da ga zaštite i skrbe za njega. Jedini način da dijete osmisli emocionalne napade ili fizičko zlostavljanje je da prihvati odgovornost za ponašanje otrovnih roditelja. Bez obzira na to koliko roditelji mogu biti otrovni, uvijek imate potrebu poštovati ih poput bogova. Iako možda razumijete s jedne strane, da je vaš otac griješio kad vas je tukao, s druge strane još uvijek možete vjerovati da je to bilo opravdano. Intelektualno razumijevanje nije dovoljno da biste i na emocionalnoj razini prihvatili da vi niste odgovorni.

Postoje dvije središnje doktrine u toj vjeri u bogolike roditelje:

• "Ja sam loš, a moji roditelji su dobri."
• "Ja sam slab, a moji roditelji su jaki."

Ova snažna vjerovanja mogu dugo nadživjeti fizičku ovisnost o roditeljima. Ona održavaju vjeru živom; omogućavaju vam izbjegavanje suočavanja s bolnom istinom da su vas vaši bogoliki roditelji zapravo izdali kada ste bili najranjiviji. Prvi korak prema kontroliranju vlastitog života je suočavanje s tom istinom. Za to treba hrabrosti.

Negacija je najprimitivniji i najmoćniji obrambeni mehanizam. Ona uključuje izmišljenu realnost koja umanjuje ili čak negira utjecaj određenih bolnih životnih iskustava. Zbog negacije neki od nas zaborave što su nam roditelji činili, a to nam omogućava da ih zadržimo na pijedestalu. Olakšanje koje donosi negacija privremeno je najbolje rješenje, ali cijena tog olakšanja je visoka. Negacija je poput poklopca na našem emocionalnom ekspres loncu: što je duže zatvoren, pritisak postaje veći. Prije ili kasnije taj će pritisak izbiti poklopac i doživjet ćemo emocionalnu krizu. Kad se to dogodi, moramo se suočiti s istinama koje smo očajnički nastojali izbjeći. Štoviše, sada se moramo s njima suočiti u razdoblju izuzetnog stresa. Ako unaprijed možemo proraditi našu negaciju, izbjeći ćemo krizu - otvarajući poklopac i lagano smanjujući pritisak.

Nažalost, vaša osobna negacija nije jedina s kojom se morate boriti. Vaši roditelji imaju vlastite sustave negacije. U trenutku kad nastojite rekonstruirati istinu o svojoj prošlosti, osobito ako ta istina nije povoljna za roditelje, oni mogu inzistirati na tome da "nije bilo tako strašno", "nije se dogodilo na taj način" ili čak "da se uopće nije dogodilo". Takve izjave mogu biti izvorima frustracije u vašim pokušajima da rekonstruirate svoju prošlost, dovodeći vaše doživljaje i sjećanje u pitanje. To može oslabiti vaše povjerenje u vlastitu sposobnost doživljavanja stvarnosti i otežati izgradnju samopoštovanja.

Smrt ne okončava idealizaciju otrovnih roditelja. Činjenica je da je može pojačati. Teško je priznati povrede koje je nanio živi roditelj, no daleko je teže optužiti roditelja nakon smrti. Postoji snažan tabu vezan uz kritiziranje mrtvih, kao da zadajemo niske udarce. Kao rezultat toga, smrt otkriva neku vrstu svetosti i kod najgorih zlostavljača. Glorifikacija mrtvih roditelja gotovo je automatska. Nažalost, dok je otrovni roditelj zaštićen svetošću groba, oni koji preživljavaju dobivaju emocionalne ostatke. "O mrtvima sve najbolje" je očuvana otrcana fraza, koja često onemogućava pravo rješavanje konflikta s mrtvim roditeljima.

Bogoliki roditelji stvaraju pravila, sude i nanose bol. Kad roditelja pretvorite u boga, živog ili mrtvog, pristajete živjeti u njegovoj verziji stvarnosti. Prihvaćate bolne osjećaje kao dio svog života, možda ih čak racionalizirate kao dobre za vas. Vrijeme je da prestanete. Kad otrovne roditelje spustite na zemlju, kad nađete hrabrosti sagledati ih realistično, možete početi ujednačavati svoju moć u odnosu s njima.

Ako ste imali otrovne roditelje, vjerojatno ste donijeli zaključke kao što su: "Ne mogu nikome vjerovati", "Nisam dovoljno vrijedan da netko brine o meni", ili "Nikada ništa neću postići". Takvi su zaključci samoporažavajući i moraju se promijeniti. Vi možete promijeniti mnoge od tih ranih zaključaka i zajedno s njima scenarij svog života, ali najprije morate shvatiti koliko je toga od onog što osjećate i u što vjerujete bilo oblikovano vašim obiteljskim sustavom. Zapamtite, vaši roditelji su također imali roditelje. Otrovni obiteljski sustav je kao lančani sudar automobila na autoputu, uzrokuje oštećenja na generacijama i generacijama. Taj sustav nije nešto što su vaši roditelji izmislili; on je rezultat akumuliranih osjećaja, uloga, međudjelovanja i vjerovanja naslijeđenih od vaših predaka.

Vjerovanja: Postoji samo jedna istina
Ako želite izvući smisao iz zbrke i kaosa otrovnog obiteljskog sustava, morate najprije razmotriti obiteljska vjerovanja, posebno ona koja određuju kako se roditelji odnose prema svojoj djeci te kako bi se djeca trebala ponašati. Jedna obitelj, na primjer, može vjerovati da su osjećaji djeteta važni, dok druga može vjerovati da je dijete "građanin drugog reda". Takva vjerovanja određuju naše stavove, prosudbe i doživljavanja. Nevjerojatno su snažna. Ona razdvajaju dobro od lošeg i ispravno od neispravnog. Definiraju odnose, moralne vrijednosti, obrazovanje, seksualnost, izbor posla, etičnost i financije. Takva vjerovanja oblikuju obiteljsko ponašanje. Vjerovanja otrovnih roditelja o djeci gotovo su uvijek usmjerena na njih same i služe njima samima. Oni vjeruju u stvari kao što su: "Djeca trebaju poštovati svoje roditelje, bez obzira na sve", "Postoje samo dva načina da se našto napravi: moj način i pogrešan način" ili "Djecu treba gledati, ali ne i slušati". Ovakvi tipovi vjerovanja oblikuju tlo iz kojeg raste otrovno roditeljsko ponašanje.

Otrovni roditelji se opiru bilo kakvim vanjskim činjenicama koje dovode u pitanje njihova vjerovanja. Radije nego da ih promijene, razvijaju iskrivljen pogled na stvarnost, da bi podržali ona vjerovanja koja već imaju. Nažalost, djeci nedostaje mudrosti da razlikuju pravu od iskrivljene stvarnosti. Kako djeca otrovnih roditelja rastu, unose u svoje odrasle živote i nepreispitana i iskrivljena roditeljska vjerovanja. Postoje dvije vrste vjerovanja: izgovorena i neizgovorena. Izgovorena vjerovanja su direktno izražena ili priopćena. Tu su, vidljiva. Možete ih čuti. Izgovorena vjerovanja su često prerušena u savjete, izražene u terinima "trebalo bi se", "moralo bi se" i "očekuje se". Nije lako odbaciti vjerovanja za koje čak ni ne znate da postoji. Neizgovorena vjerovanja mogu diktirati mnoge temeljne pretpostavke o životu. Ona postoje ispod razine svjesnosti. To su ona vjerovanja sadržana u načinu na koji je vaš otac postupao prema vašoj majci, ili u načinu na koji je svatko od njih postupao prema vama. Ona su važan dio onog što učimo iz ponašanja naših roditelja.

Postoji toliko različitih roditeljskih vjerovanja koliko ima roditelja. Ona formiraju kostur naše intelektualne percepcije svijeta. Meso na tom kosturu sačinjeno je od naših osjećaja i ponašanja; kostur daje oblik. Kad nas otrovni roditelji opskrbe iskrivljenim vjerovanjima, naši osjećaji i ponašanja mogu postati iskrivljenima poput kostura ispod njih.

Izgovorena i neizgovorena pravila
Iz roditeljskih vjerovanja proizilaze roditeljska pravila. Kao i vjerovanja, roditeljska pravila nastaju tijeko vremena. Pravila su manifestacije vjerovanja. Ona su ta koja nas prisiljavaju da nešto jednostavno "učinimo" ili "ne učinimo". Kao i kod vjerovanja postoje izgovorena i neizgovorena pravila. Izgovorena pravila mogu biti samovoljna, ali su uglavnom jasna: " Provedi svaki Božić kod kuće" ili " Ne odgovaraj roditeljima". Zato što su otvorena, možemo im se suprotstaviti kao odrasle osobe. Neizgovorena obiteljska pravila su kao fantomski lutkari, povlače nevidljive konce i zatijevaju slijepo pokoravanje. To su nevidljiva, prikrivena pravila koja postoje ispod razine svjesnosti - pravila kao što su - " Nemoj biti uspješniji od svog oca", " Nemoj biti sretnija od svoje majke", " Nemoj voditi svoj vlastiti život", " Nemoj me nikada prestati trebati" ili " Nemoj me napustiti". Neizgovorena pravila imaju snažan utjecaj na naše živote. Da bismo ih promijenili, najprije ih moramo razumjeti.

Pokornost bez obzira na sve
Ako su vjerovanja kosti, a pravila meso obiteljskog sustava, onda je "slijepa pokornost" mišić koji pokreće to tijelo. Slijepo se pokoravamo obiteljskim pravilima jer ne pokoriti se znači biti izdajnikom vlastite obitelji. Odanost domovini, političkim idealima ili religiji nije ništa u usporedbi s intenzitetom odanosti obitelji. Svi imamo te odanosti. One nas vežu uz obiteljski sustav, naše roditelje i njihova vjerovanja. Prisiljavaju nas da se pokorimo obiteljskim pravilima. Ako su ta pravila razumna, mogu pružiti neku etičku i moralnu strukturu za razvoj djeteta. Međutim u obiteljima s otrovnim roditeljima, pravila se temelje na iskrivljenim ulogama i bizarnim doživljajima stvarnosti. Slijepo pokoravanje tim pravilima vodi do destruktivnog, samoporažavajućeg ponašanja.

Zamka pokornosti
Slijepo pokoravanje oblikuje naše obrasce ponašanja rano u životu i onemogućuje nam njihovo napuštanje. Često postoji velik jaz između očekivanja i zahtjeva naših roditelja i onog što mi stvarno želimo za sebe. Nažalost, naš nesvjesni pritisak da se pokorimo gotovo uvijek zasjeni naše svjesne potrebe i želje. Razarajuća pravila možemo odbaciti jedino ako rasvijetlimo nesvjesno i izvučemo ih na površinu. Tek kad naučimo jasno vidjeti pravila, možemo vježbati slobodno odabiranje.

Ne znam gdje ti prestaješ, a gdje ja počinjem
Najdramatičnija razlika između zdravih i otrovnih obiteljskih sustava jest stupanj slobode koji imaju članovi obitelji da bi se mogli ostvariti kao zasebne osobe. Zdrave obitelji potiču individualnost, osobnu odgovornost i neovisnost. One potiču razvoj osjećaja vrijednosti i samopoštovanja kod djece. Nezdrave obitelji obeshrabruju individualno izražavanje. Svi se moraju prilagoditi mislima i postupcima otrovnih roditelja. One podupiru sjedinjavanje, brisanje osobnih granica i stopljenost članova obitelji. Na nesvjesnoj razini, članovima obitelji je teško znati gdje netko od njih završava, a drugi počinje. U svojim nastojanjima da budu bliski, često jedni drugima guše individualnost.

Obiteljsko balansiranje
Svaka obitelj stvara svoju vlastitu ravnotežu, da bi postigla neku vrstu stabilnosti. Sve dok se članovi obitelji odnose jedni prema drugima na poznat i predvidljiv način, ravnoteža nije narušena. Riječ ravnoteže podrazumijeva smirenost i red. Međutim, u otrovnom obiteljskom sustavu, održavanje ravnoteže ja kao opasno balansiranje na žici. U takvim je obiteljima kaos način života i jedina stvarna koju članovi obitelji mogu računati. Sva otrovna ponašanja koja možemo vidjeti - čak i premlaćivanje i incest - služe održavanju ove opasne obiteljske ravnoteže. Zapravo, otrovni roditelji se često bore protiv gubitka ravnoteže povećavajući kaos.

Što je obitelj otrovnija, to je manje potrebno da bi joj se zaprijetilo, i to se lakše bilo koji pomak iz ravnoteže čini kao prijetnja preživljavanju. To je razlog zbog kojeg otrovni roditelji mogu reagirati i na najmanja odstupanja kao da se radi o životu ili smrti. Nije potrebno mnogo da otrovni obiteljski sustav zapadne u krizu: otac izgubi posao, umre rođak, netko se doseli, kćer počne provoditi previše vremena s novim dečkom, sin se odseli ili se majka razboli. Većina otrovnih roditelja na krizu odgovara negiranjem, zataškavanjem i što je najgore od svega, okrivljavanjem. A to okrivljavanje uvijek pogađa djecu.

Kako se otrovni roditelji suočavaju s problemom
U obitelji koja relativno dobro funkcionira, roditelji se suočavaju sa životnim pritiscima tako da probleme rješavaju otvorenim razgovorom i istraživanjem mogućnosti koje stoje na raspolaganju, i ne boje se tražiti pomoć izvana kad im je potrebna. S druge strane, otrovni roditelji reagiraju na prijetnje obiteljskoj ravnoteži izbacujući svoje strahove i frustracije, vodeći vrlo malo računa o tome kakve to posljedice ostavlja na djeci. Njihovi su mehanizmi suočavanja s problemima kruti i za njih uobičajeni.

Među najčešćima su:

1. Negiranje
Negiranje je često prvi mehanizam suočavanja s problemima, kojem otrovni roditelji pribjegavaju da bi povratili ravnotežu. Negiranje ima dva lica: "sve je u redu", i "nešto nije bilo u redu, ali neće se ponoviti". Negiranje svodi na najmanju mjeru, diskreditira, odbacuje kao šalu, racionalizira ili preimenuje destruktivno ponašanje. Preimenovanje - oblik negiranja - uzima problem i skriva ga iza eufemizama. Alkoholičar postaje "netko tko pije u društvu", fizički zlostavljač je "onaj koji uvodi disciplinu na strog način".

2. Projekcija
Projekcija također ima dva lica: roditelji mogu optužiti dijete za one nesposobnosti od kojih sami pate i mogu ga okriviti za otrovna ponašanja koja zapravo proizilaze iz njihovih vlastitih nesposobnosti. Na primjer, nesposoban otac koji nije u stanju zadržati svoj posao, optužit će svog sina za lijenost i nepokretnost, a majka alkoholičarka okrivit će svoju kćer za nesreću koja ju je natjerala da pije. Otrovni roditelji obično koriste obje vrste projekcije da bi izbjegli preuzimanje odgovornosti za svoja vlastita ponašanja i svoje vlastite nedostatke. Potrebno im je žrtveno janje, a to je obično najranjivije dijete u obitelji.

Sabotaža
U obiteljima s ozbiljno disfunkionalnim roditeljem - ludim, pijanim, bolesnim ili nasilnim - ostali članovi preuzet će na sebe uloge spasitelja i skrbnika. To stvara ugodnu ravnotežu slab/jak, loš/dobar ili bolestan/zdrav. Ako se disfunkcionalan roditelj počne oporavljati ili se uključi u tretman, to može predstavljati ozbiljnu prijetnju obiteljskoj ravnoteži. Ostatak obitelji može nesvjesno pronaći načine za sabotiranje napretka disfunkcionalnog roditelja, kako bi se svi mogli vratiti svojim poznatim ulogama. To se može dogoditi i kad se traumatizirano dijete počne oporavljati.

Trokut
U otrovnom obiteljskom sustavu jedan će roditelj često koristiti dijete kao povjerenika ili saveznika protiv drugog roditelja. Djeca postaju dijelom nezdravog trokuta, u kojem ih razvlače tjerajući ih da izaberu stranu. Kad mama kaže: "Teško mi je s tvojim ocem", ili kad tata kaže :" Tvoja mama više ne želi spavati sa mnom", dijete postaje emocionalnim smetlištem, dopuštajući roditeljima da se oslobode nekih teškoća suočavanja s njihovom izvorom.

Čuvanje tajni
Tajne pomažu otrovnim roditeljima da se suoče s problemima tako što pretvaraju njihove obitelji u male privatne klubove, u koje niti jedan stranac nema pristup. To osigurava vezu koja sjedinjuje obitelj, posebno kad postoji prijetnja obiteljskoj ravnoteži. Dijete koje taji zlostavljanje govoreći svome učitelju da je palo na stepenicama, zapravo štiti obiteljski klub od vanjskog uplitanja.

Kad pogledate na otrovne roditelje iz perspektive obiteljskog sustava - njegovih vjerovanja, njegovih uloga i vašeg pokoravanja tim ulogama - počinje se isticati mnogo toga samorazarajućeg u vašem ponašanju. Sve bolje razumijete moćne sile koje upravljaju ponašanjem vaših roditelja, i na kraju, vašim ponašanjem. Razumijevanje je početak promjene. Ono otvara nove mogućnosti i izbore. Međutim, vidjeti stvari drugačije nije dovoljno. Prava sloboda može doći jedino ako radite stvari drugačije. 

Emocionalna neovisnost ne traži od vas da napravite rez sa svojim roditeljima. To znači da možete biti dijelom obitelji, a da istovremeno budete odvojena osoba. To znači da možete biti ono što jeste, i da možete pustiti roditelje da budu ono što jesu.

Kad se osjećate slobodnima imati svoja vlastita vjerovanja, osjećaje i ponašanja, odvojene od onih koje imaju vaši roditelji (ili drugi ljudi), tada ste "samodefinirani". Ukoliko se vašim roditeljima ne sviđa ono što činite ili kako razmišljate, neizbježno ćete morati tolerirati određenu nelagodu. I morat ćete tolerirati njihovo nezadovoljstvo vama u trenucima kada odlučite da se nećete mijenjati zbog njih. Čak i ako su neka vaša vjerovanja jednaka vjerovanjima vaših roditelja, ili ako oni odobravaju nako vaše ponašanje, ključno je da činite svoje vlastite izbore i da se osjećate slobodnima da se s roditeljima složite ili ne složite.

To ne znači da vas ohrabrujem da bezosjećajno gazite preko tuđih osjećaja ili da ignorirate utjecaj koji vaše ponašanje može imati na druge ljude. Ali ne smijete niti dozvoliti da drugi gaze preko vas. Svi moramo pronaći ravnotežu između brige za sebe i brige za tuđe osjećaje.

Nitko ne može biti samodefiniran čitavo vrijeme. Svi smo mi dio većeg društva. Nitko nije potpuno oslobođen želje za tuđim odobravanjem. Nitko nije potpuno oslobođen od neke vrste emocionalne ovisnosti i vrlo malo bi nas to željelo biti. Ljudska bića su društvene životinje, a otvorene veze zahtijevaju određeni stupanj emocionalne međuovisnosti. Iz tog razloga samodefinicija mora biti donekle fleksibilna. Nema ništa lošeg u tome da radite kompromise sa svojim roditeljima, dokle god je to nešto što ste sami odabrali učiniti, po svojoj slobodnoj volji. Ovdje govorim o održavanju vlastite emocionalne cjelovitosti, iskrenosti prema samom sebi.

Ponekad je u redu biti sebičan
Mnogi se ljudi ne bore za sebe jer brkaju samodefiniciju i sebičnost. Riječ sebičan aktivira sve naše tipke za krivnju. Ukoliko vaše vlastite potrebe zakopate ispod potreba vaših roditelja, i ako rijetko činite ono što sami želite učiniti kako vas ne bi smatrali sebičnima, izlažete se opasnosti potiskivanja ljutnje i nedostatka samoispunjenosti, te automatskoj reakciji. Reagirajući, obično činimo nešto bez razmišljanja, bez slušanja i bez istraživanja naših mogućnosti. Ljudi su obično najreaktivniji kad se osjećaju emocionalno ugroženima ili napadnutima. Ta se reaktivnost može pojaviti u gotovo svim odnosima u našem životu, ali je gotovo najintezivnija s našim roditeljima. Kad ste reaktivni ovisite o tuđem priznanju. Osjećate se dobro sa samim sobom samo ako vam se nitko ne suprotstavlja i ne kritizira vas. Vaši su osjećaji izrazito neproporcionalni događajima koji su ih izazvali. Dobronamjerni savjet doživjet ćete kao osobni napad; blagu konstruktivnu kritiku kao osobni neuspjeh. Bez odobravanja drugih ljudi imat ćete velike teškoće s održavanjem čak i najmanje emocionalne stabilnosti.

Kad ste reaktivni, obično govorite rečenice kao što su: "Poludim svaki put kad mi mama govori kako da živim svoj život"; "Oni stvarno znaju kako da me izbace iz takta, uvijek poludim s njima" ili "Dovoljno je da samo čujem tatin glas, već mi se zacrni pred očima". Kad dozvolite da vaše emocionalne reakcije postanu automatske, odustajete od kontrole, predajući svoje osjećaje drugima na srebrnom pladnju. To im daje ogromnu moć nad vama.

Odgovaranje nasuprot reagiranju
Suprotnost reaktivnosti je osjetljivost i budnost. Kada ste osjetljivi i budni, istovremeno razmišljate i osjećate. Svjesni ste svojih osjećaja, ali im ne dozvoljavate da vas dovedu do impulzivnog reagiranja. Osjetljivost vam također dozvoljava i da zadržite osjećaj vlastite vrijednosti, usprkos svemu što bi vaši roditelji mogli reći o vama. To je izrazito korisno. Misli i osjećaji drugih ljudi više vas ne odvlače u ponor sumnje u sebe. Vidjet ćete cijeli spektar novih mogućnosti i izbora u suočavanju s drugim ljudima, jer vaša perspektiva i osjećaj za donošenje zaključaka nisu više zatrpani vašim emocijama. Osjetljivost vam može vratiti dobar osjećaj kontrole nad vlastitim životom.

Neobrambenost
Nikog od nas nisu učili da odgovaramo ne braneći se. To je razlog zbog kojeg se ova tehnika ne usvaja lako. Potrebno ju je učiti i vježbati. Također, većina ljudi pretpostavlja da će ih, ako se ne budu branili u sukobima, njihovi suparnici smatrati slabima i da će ih pregaziti. Zapravo, točno je suprotno. Ako možete ostati mirni i odbiti da vas zahvati oluja, zadržavate snagu. Ne mogu dovoljno naglasiti da je od presudne važnosti naučiti i koristiti neobrambene odgovore, naročito u odnosu s otrovnim roditeljima. Taj tip odgovora može u velikoj mjeri pomoći u prekidanju kruga napada, povlačenja, obrane i jurišanja.

Ovo su neki primjeri neobrambenih odgovora koje možete koristiti u svojim dnevnim međuodnosima:
  - Da?
  - O, razumijem.
  - To je zanimljivo.
  - Stvarno si zapeo za svoje mišljenje.
  - Žao mi je što ne odobravaš.
  - Daj da razmislim o tome.
  - Zašto ne bismo pričali o tome kad ne budeš uzrujan/uzrujana?
  - Žao mi je što si povrijeđen/povrijeđena (razočaran/razočarana).

Zapamtite, onog trenutka kad se počnete prepirati, ispričavati, objašnjavati ili pokušavati postići da promijene mišljenje, predali ste im veći dio svoje moći. Ako tražite od nekoga da oprosti ili razumije, dajete mu moć da odbije učiniti ono što ste od njega tražili. Međutim, ako koristite neobrambene odgovore, ne tražite ništa, a ako ne tražite ništa, ne mogu vas odbiti.

Iskazivanje stavova
Postoji još jedna strategija ponašanja koju nazivam "iskazivanje stavova" - koja vam može pomoći da postanete manje reaktivni i potaći vas na putu samodefiniranja. Iskazivanjem stavova definirate što mislite i vjerujete, što vam je važno, što ste spremni i što niste spremni činiti, o čemu se može, a o čemu se ne može s vama pregovarati. Važnost vaših izjava može varirati - može se raditi o mišljenju koje imate o filmu koji ste nedavno gledali, ili o osnovnim vjerovanjima koje imate o životu. Naravno, prije nego što iskažete svoj stav, morate ga odrediti.

Kad postanete samodefinirani - kad postanete osjetljivima i budnima, umjesto reaktivnima, kad počnete davati jasne izjave o onome što osjećate i mislite, kad postavite granice između onog što jeste i onoga što niste spremni činiti - vaš će se odnos s roditeljima morati promijeniti.

Iako se likovi mogu promijeniti, ponavljajući krug otrovnog ponašanja može se prenositi s generacije na generaciju. Obiteljska drama može izgledati i zvučati drugačije iz generacije u generaciju, ali rezultati djelovanja svih otrovnih roditelja nevjerojatno su slični: bol i patnja. Fraza "prekidanje kruga" originalno je povezana sa zlostavljanjem djece - sa sprječavanjem da odraslo zlostavljano dijete zlostavlja svoju djecu. Taj termin je proširen na sve oblike nasilja.

Prekidanje kruga znači prestati se ponašati kao žrtva, ili kao zlostavljajući ili nesposoban roditelj. Više nećete igrati ulogu bespomoćnog, ovisnog djeteta pred svojim partnerima, djecom, prijateljima, kolegama, nadređenima ili roditeljima. I možete si pomoći kad se sukobite sa svojim supružnikom ili djecom na način koji vas posramljuje. Iako promjene koje činite započinju s vama samima, vidjet žete da će posljedice biti puno šire. Prekidanjem kruga, štitite svoju djecu od otrovnih uvjerenja, pravila i iskustava koja su obojila vaše djetinjstvo. Možda čak mijenjate prirodu obiteljskih odnosa nadolazećih generacija. Jedan od najefikasnijih načina prekidanja kruga je da se obvežete da ćete biti emocionalno dostupniji svojoj djeci nego što su vaši roditelji bili vama.

Jedno od obilježja otrovnih roditelja je da se rijetko ili nikad ne ispričaju za svoje destruktivno ponašanje. Zato je vaša isprika ljudima koje ste povrijedili - pogotovo vašoj djeci - važan dio prekidanja kruga. Možda to doživljavate kao neugodnost ili znak slabosti. Možda se bojite da će isprika umanjiti vaš autoritet, ali sam se uvjerila da će vas djeca još više poštovati zbog nje. Čak i dijete može osjetiti da je dobrovoljna isprika znak karaktera i hrabrosti. Iskrena je isprika jedna od najiscjeljujućih aktivnosti koje ćete poduzeti, a koje prekidaju krug nasilja.Kada se ispričate svojoj djeci, učite ih da vjeruju svojim osjećajima i percepciji. Zapravo govorite: "Stvari koje sam učinio, za koje si mislio da nisu dobre, doista nisu dobre. Imao si pravo tako se osjećati". Također im pokazujete da ste spremni preuzeti odgovornost za svoje pogreške. Poruka se sastoji u tome da je u redu da i vaša djeca griješe, sve dok za to preuzimaju odgovornost. Time što ste se ispričali, jasno im pokazujete ponašanje puno ljubavi.

Imate tu moć promijeniti sudbinu svoje djece. Kad se oslobodite naslijeđa krivnje, mržnje prema samima sebi i ljutnje, također oslobađate i svoju djecu. Kad prekinete obiteljske obrasce i začarani krug, svojoj djeci dajete neprocjenjiv dar, a i njihovoj djeci i unucima. I tako kreirate budućnost.

Kao i većina odrasle djece otrovnih roditelja možda znate, na intelektualnoj razini, da ukoliko do sada niste dobili emocionalnu podršku od svojih roditelja, da je vjerojatno nikada nećete niti dobiti. Ali to razumijevanje rijetko dođe do emocionalne razine. Dijete u vama se vjerojatno još uvijek nada da će jednog dana njegovi roditelji - bez obzira na to koliko ograničeni bili - uvidjeti koliko ste prekrasni i dati vam svu svoju ljubav. Možete biti izrazito odlučnima iskupiti se za svoje zločine, iako niste sigurni koje su optužbe, ali kad odete svojim otrovnim roditeljima po pažnju i potvrdu koja vam je nedostajala dok ste bili dijete, to je kao da idete po vodu na prazan izvor. Vratit ćete se praznih ruku.

Ljubav je više od osjećaja. Ono što otrovni roditelji nazivaju "ljubavlju" rijetko se može prevesti na brižno ponašanje puno ljubavi. Većina je odrasle djece otrovnih roditelja odrastala s osjećajem ogromne zbunjenosti u vezi sa značenjem i osjećajima ljubavi. Njihovi su roditelji njima radili loše stvari u ime ljubavi. Oni shvaćaju ljubav kao nešto kaotično, dramatično, zbunjujuće i često bolno - nešto zbog čega su se trebali odreći svojih snova i želja. Očito je da ljubav to nije.

Ljubav vas ne iscrpljuje, ne izbacuje iz ravnoteže, ne stvara osjećaj mržnje prema samome sebi. Ljubav ne boli, zbog nje se osjećamo dobro. Ljubav njeguje vašu emocionalnu dobrobit. Kada vas netko voli, osjećate se prihvaćeno, zbrinuto, cijenjeno i poštovano. Iskrena ljubav stvara osjećaj topline, ugode, sigurnosti, stabilnosti i unutarnjeg mira. Kada napokon shvatite što je ljubav, možete shvatiti i da je vaši roditelji nisu mogli ili nisu znali pokazati. To je jedna od najtužnijih istina koju ćete morati prihvatiti. Ali kad jasno definirate i prihvatite ograničenja svojih roditelja, i gubitke koje ste imali zbog njih, otvarate vrata drugim ljudima da uđu u vaš život, onima koji će vas voljeti na način na koji to zaslužujete - na pravi način.

Proces odrastanja nije linearan. Ići ćete gore, dolje, naprijed, nazad i uokolo. Očekujte da ćete se spoticati, da ćete griješiti. Nikad nećete u potpunosti biti oslobođeni tjeskobe, straha, krivnje i zbunjenosti. Nitko nije. Ali ti vas demoni više neće kontrolirati. To je ključ uspjeha. Kako budete dobivali sve više kontrole nad prošlim i sadašnjim odnosom s roditeljima, otkrit ćete da će se vaši drugi odnosi, pogotovo vaš odnos s vama samima, izrazito poboljšati. Bit ćete slobodni, možda po prvi put, uživati u vlastitom životu.

Dr.Susan Forward psihoterapeut & Craig Buck: "Otrovni roditelji"

početakˆ

<- Teme

Više o savjetovanju...