PANIČNI NAPAD

Liječenje
Postupak sa djecom kod napada straha ili panike
Aktivnosti za suzbijanje straha kod djece

Panični napad je kratkotrajno razdoblje u kome se s iznenadnim početkom javlja intenzivan strah ili užas, često praćeni osjećajem nadolazeće propasti. Tijekom ovih napada prisutni su osjećaj lupanja srca ili ubrzan puls, znojenje, drhtavica ili tresavica, osjećaj nedostatka zraka, osjećaj gušenja, bol ili nelagoda u prsima, mučnina ili želučane tegobe, osjećaj vrtoglavice, ošamućenost ili nesvjestica, osjećaj nestvarnosti ili odvojenosti od sebe samog, strah od gubitka kontrole ili od ludila, strah od bolesti, intenzivan strah od smrti, mravci i trnci u tijelu, navale vrućine ili hladnoće. Ne moraju se javiti svi navedeni simptomi. Jakost i trajanje simptoma također se razlikuje od bolesnika do bolesnika. Panični napad može trajati od nekoliko minuta do iznimno jednog sata ili čak dulje. Napad mogu isprovocirati tvari koje pobuđuju središnji živčani sustav, a najčešći ekscitator je kofein iz crne kave i "cola" pića. Nerijetko se javlja i nakon zlouporabe droga.

Napad počinje iznenada i razvija se brzo, vrhunac dosiže za desetak minuta. Panični napadi mogu se javljati u raznim anksioznim poremećajima: u paničnom poremećaju, raznim fobijama, posttraumatskom stresnom poremećaju, akutnom stresnom poremećaju. Prisutnost ponavljanih, neočekivanih paničnih napada koji se javljaju berem jednom mjesečno, mogu se javljati i noću, zabrinutost oko mogućih posljedica napada - tipični su za panični poremećaj. Također, javlja se i strah od izlaženja iz kuće i ostajanja kod kuće ako nema u kući drugih ukućana jer su to situacije iz kojih je ili teško pobjeći ako Vam ne bude dobro, ili situacije u kojima pomoć nije pri ruci. Vrlo često osobe koje doživljavaju panične napadaje strahuju od izlaska iz kuće ili toga da ostanu same. To obično završi tako da osoba vodi život prepun ograničenja i da se zapravo jako muči i u strahu iščekuje sljedeći napad.

Jako je važno potražiti pomoć psihologa ako se u ovome prepoznajete. Psiholog će Vas najprije uputiti Vašem liječniku opće prakse koji će Vas poslati na preglede kako bi se isključili organski uzroci, kao što su, na primjer, problemi sa srcem. Također je važno saznati koristite li neke lijekove ili ste nedavno prestali s korištenjem lijekova i sl. Te informacije o Vašem fizičkom zdravlju su korisne i stoga što u nedostatku takvih informacija možete zamišljati da nešto ozbiljno s Vama zdravstveno nije u redu, da ćete umrijeti ili poludjeti i sl. Kada se isključe svi mogući medicinski problemi onda se može sa sigurnošću reći da su napadi panike zaista psihološka reakcija na stres i onda se to kao takvo i tretira, kod psihologa. Jako je važno potražiti pomoć jer to neće proći samo od sebe. Što prije potražite pomoć to će biti bolji i brži rezultati.

I ono što je najvažnije: od paničnih napadaja nećete umrijeti niti poludjeti. Oni su dovoljno neugodni da traže tretman i pomoć, i s uspjehom se mogu riješiti.

Psihijatar ili psiholog najčešće nije prvi kome se obraća bolesnik s ovakvim smetnjama. Osjećaj smrtnog straha, praćen reakcijom autonomnog živčanog sustava (koji nije pod utjecajem naše volje) je toliko intenzivan da bolesnici odmah traže pomoć u službi hitne medicine ili u svog liječnika opće prakse. Obzirom da je srce organ koji gotovo trenutno reagira u stanju straha, bolesnici misle kako se radi o srčanoj bolesti i zbog toga su kardiolozi često uključeni u obradu takvih bolesnika. Prijašnjih godina bolesnici su s velikim zakašnjenjem dolazili psihijatru što se može objasniti brojnim simptomima paničnog poremećaja koji su slični simptomima mnogih tjelesnih bolesti. Bolesnici su lutali od liječnika do liječnika, svaki je tražio dodatne pretrage i nije bila rijetkost da je bolesnik "obrađivan" godinama dok se netko nije sjetio da bi smetnje ipak mogle biti psihičkog podrijetla i uputio bolesnika psihijatru. Nerijetko i sami bolesnici odugovlače s odlaskom psihijatru jer su uvjereni da je bolest u internističkom području.

Danas je situacija znatno bolja, dijagnostički kriteriji su poznati i liječnicima nepsihijatrima te bolesnici dolaze ranije, a rana dijagnoza i terapija su od velike važnosti za uspjeh liječenja. Osim toga bolest je sve češća i danas nema liječnika koji se s njom nije susreo. Smatra se da zahvaća najmanje jednog od 75 ljudi tijekom života, rijetko zahvaća djecu, u žena je učestalija, a najčešća je u mladih, odraslih osoba. Napad dolazi iznenada, bez najave. Može se javiti u krevetu, trgovini, random mjestu, ulici, pošti, tržnici, na mostu, u tunelu i sl. Napade panike ima oko 1.5% ljudi u cijelom svijetu.

Panični poremećaj često je vezan uz depresiju i alkoholizam. Iz njega se može razviti fobija, znači strah od mjesta ili situacija u kojima je doživljen napad. Najčešći je strah od otvorenog prostora, tramvaja, autobusa, tržnice ili reda u pošti. Ponekad je dovoljno doživjeti samo jedan napad, a da se čovjek promijeni. Strah mu se "uvuče u kosti", misaoni proces je stalno zaokupljen iščekivanjem novog napada, javlja se anticipativni strah tj. Strah od straha. Prije ili kasnije javljaju se promjene u ponašanju, tj. izbjegavajuće ponašanje, što je već teža faza bolesti. Počinju se izbjegavati mjesta gdje se napad dogodio ili gdje bi se mogao dogoditi, a to je najčešće ulica ili javni prijevoz. Bolesnik koliko god može izbjegava odlaske na takva mjesta, a ako ih ne može izbjeći vodi sa sobom odraslu osobu, najčešće roditelje, supružnika, prijatelja,... U težim slučajevima ni pratnja ne pomaže i bolesnik postaje zarobljenik vlastitog doma.

Nije potrebno isticati koliko je u takvim slučajevima panični poremećaj ozbiljna bolest i koliko može, ne samo narušiti kvalitetu života i dobrogosjećanja, nego do krajnosti invalidizirati bolesnika. Nije rijetkost da razvojem bolesti napadi panike dođu u drugi plan, a depresija, fobija ili hipohondrija počnu prevladavati kliničkom slikom. Mora se priznati da unatoč ranoj dijagnozi i odgovarajućoj terapiji, 10-20% bolesnika ne reagira na liječenje i bolest se kronificira.

Naveli smo da su simptomi slični simptomima nekih drugih bolesti i zbog toga je u manje jasnim slučajevima potrebna obrada, najčešće kardiološka. Ona više služi umirivanju bolesnika i uvjeravanju kako se ne radi o tjelesnoj već o psihičkoj bolesti. Liječenje počinje informiranjem bolesnika. Psihijatar je dužan pružiti potpunu i istinitu informaciju o prirodi bolesti i predložiti plan liječenja. Ovakav postupak vodi uspostavi međusobnog povjerenja i omogućava bolesniku da prebrodi prvu fazu liječenja u kojoj rezultati još nisu vidljivi. Ponekad se dogodi da u toj fazi dođe i do dodatnog pogoršanja bolesti što je posljedica neželjenih učinaka lijekova ili progresije bolesti koja još nije zaustavljena. Bolesnik treba znati da neće umrijeti, ali da ga očekuje dugotrajno liječenje koje se sastoji u kombinaciji farmakološke i psihoterapije.

Druga faza je lakša i za bolesnika i za psihijatra. Liječenje počinje davati rezultate, panični napadi se prorjeđuju i postaju sve blaži, bolesniku se vraća optimizam i počinje shvaćati da je sve "od živaca". Pred kraj ove faze najavljuje se bolesniku da će uskoro moći učiniti i vlastiti napor da se vrati u svakodnevni život. Psihijatar mora procijeniti je li bolesnik dovoljno ojačao da se može suočiti sa situacijama i mjestima koji su vezani uz panični napad i koje je bolesnik do sada izbjegavao. Forsiranje obično napravi više štete nego koristi. Pravilo je da se ide korak po korak. To znači da bolesnik, koji se nije usudio izlaziti iz kuće, treba u početku izaći samo u dvorište, ukoliko uspije, utvrditi novo iskustvo i uskoro napraviti novi iskorak, recimodo trgovine ili kioska.

Kasnije psihijatar postavlja pred bolesnika nove i teže zahtjeve i na kraju zahtijeva da bivši bolesnik živi normalnim životom bez ikakvih samoograničenja. U liječenju paničnog poremećaja lijekovi čine važnu ulogu, ali su bolesnikova želja za normalnim životom bez ograničenja te disciplina i strpljivost od velikog značaja za dobar završetak. Bolest zahtijeva i veliko zalaganje psihijatra jer ne postoji shematski pristup, već individualizirani, prilagođen svakom bolesniku posebno. Ukoliko su zadovoljeni ti uvjeti, postoji velika šansa vraćanja bolesnika u zadovoljavajuće stanje.

Psihičkim smetnjama smatramo mnoge pojave, a među njima i pojačano izražen strah, sa ili bez napada panike. Roditelji, odgajatelji i učitelji, kao i svi drugi koji su u doticaju sa djecom mogu uvelike pomoći djeci u svladavanju njihovih strahova. Postupak je sljedeći:

• Svaku neuobičajenu pojavu treba registrirati i pratiti
• Svakoj pojavi treba tražiti uzrok (razgovorom, praćenjem aktivnosti, suradnjom s liječnikom)
• D jelovati na dijete tako da se pokuša rasteretiti ga onoga što ga tišti (kroz razgovor, lutkarske improvizacije, radne aktivnosti)
• Pažnju djeteta skrenuti na nešto drugo (zainteresirati radom, igrom)
• Uzbuđenu djecu treba smiriti (damo mu igračku, pomilujemo ga, uzmemo u krilo, prošetamo)
• Ako ne možemo djelovati, tražimo liječnika
• Čvrsta međusobna suradnja članova obitelji
• Ne opterećivati dijete njegovim teškoćama
• mirna atmosfera (strpljivost, zajedništvo, tolerancija)
• vedra atmosfera (pozitivni emocionalni odnosi: humani odnos među djecom, te njihov odnos sa roditeljima i ostalima; treba suzbijati zavist, srdžbu, strah, neprijateljstvo, ogorčenje)
• tjelesni kontakt (osobito za plašljivu djecu)
• hrabriti djecu

Boravak na svježem zraku, te boravak u vodi može koristi djetetu time što potiče cirkulaciju krvi, olakšava rad srca, povećava elastičnost krvnih žiila, produbljuje disanje, potiče rad crijeva, jača apetit, te osvežava mišićni i živčani sutav kod djeteta. Tada nastupa opuštenost, sklapaju se nova prijateljstva, zaboravlja se sve što je neprijatno, pa i strahovi, a sve to pogaduje psihičkom zdravlju djeteta.

Važnu ulogu u rasterećenju strahova i neugodnosti koje oni proizvode, imaju igračke. One igračke kojima je moguća identifikacija s nekim likovima pomoću kojih dijete iznosi svoje tegobe, napetosti i nezadovoljastva, smiruju i rasterećuju dijete. Na taj se način također vrši terapija i dijagnosticiranje oboljele djece.

Emocionalne probleme i traume mogu se otkriti promatranjem crteža. U toj aktivnosti djeca mogu najviše predstaviti sami sebe. Ono se također može poslužiti i sa olovkom, glinom, bolom, plastelinom. Osim iskazivanja svoje unutrašnjosti, dijete se na taj način oslobađa preokupacije vlastitim problemima.

dr Jasmina Grubišin, spec.psihijatar