STRAHOVI KOD DJECE

Kako i kada nastaje strah kod dojenčeta
Strah kroz iskustvo i sazrijevanje
Strah od novina
Strah od nepoznatih osoba, strah od odvajanja
Strah u otkrivanju svijeta i opasnosti
Strah od fizičke opasnosti
Strah u svijetu prirode
Strah od mraka
Utjecaj razdvajanja od roditelja
Prisustvo i odsustvo bliske osobe
Razdvajanje
Strah od otmica
Strah za druge i suosjećanje
Osjećaj napuštenosti
Dijete u interakciji sa okolinom
Postupak sa djecom s psihičkim smetnjama uzrokovanim strahom
Aktivnosti za suzbijanje straha i paničnih napada kod djece

Strahove kod drugih jedinki i drugih vrsta možemo prepoznati kada oni reagiraju na okolnosti koje i sami smatramo opasnima; možemo ih prepoznati i zbog toga što su im postupci slični našima kada se nađemo u sličnim okolnostima. Kada namjeravamo prepoznati osjećanje straha kod osoba koje ga jasno izražavaju, moramo privremeno zaboraviti oblik u kome se to isto osjećanje javlja u nama, da bismo ga kasnije, po izvjesnoj analogiji, sa iznenađenjem prepoznali.

Novorođenčad svih životinjskih vrsta djelomično je oslobođena sposobnosti djelovanja i izražavanja po kojima bismo mogli prepoznati razna osjećanja koja ih obuzimaju; emocijonalni život ljudskog dojenčeta, sudeći po žestini pokreta i glasa, vrlo je intenzivan, ali nam nijanse ostaju nedokučive. Zbog toga su naša znanja o emocijama koja se javljaju prvih mjeseci čovjekovog života vrlo oskudna i neprecizna; usprkos tome, nastale su mnoge teorije o njihovoj prirodi: govorilo se o traumi rađanja i strahu od smrti kod novorođenčeta; od svega je najčudnije što su neka od ovih tvrđenja našla izvjesne, posredne i daleke potvrde.

Prema jednom vrlo rasprostranjenom utisku, najpostojanije stanje dojenčeta jest osjećaj bespomoćnosti koje je posljedica nedovoljne pripremljenosti novorođenčeta za život izvan maternice (npr. toplinska ravnoteža mu je nestabilna). Bespomoćnost je stanje bića u kojem ono osjeća jaku zebnju i beznađe. Upravo ta nemoć novorođenčeta često se smatra 'prauzorom' svih kasnijih streplji.

Postoje li u ljudskom biću urođeni strahovi, odnosno urođeno znanje o izvjesnim opasnostima? Usprkos slabim mogućnostima djelovanja i izražavanja, novorođenče zna izraziti svoje ‘nevolje’ kricima i neodređenim pokretima. Također, ono daje neke odgovore (reakcije) u kojima se mogu nazreti izvjesni osnovni oblici straha.Najčešći takvi oblici su trzanje, te vrlo zanimljiva reakcija koja je u neurologiji nazvana Moroov refleks.

Čovjek, kao i većina životinja, pri bilo kakvoj promjeni u okolnoj sredini okreće glavu u pravcu izvora te promjene te često proučava tu sredinu. Ako je promjena nagla i kratkotrajna, ona može izazvati reakciju trzanja. Ako ona ima posebno značenje za organizam primjetit ćemo tkz. reakcije uzbune ili uznemirenosti, a moguće i odstupanja, bježanja ili, pretnje i napade; u vezi sa ovim možemo govoriti o strahovima ili agresijama.

Trzanjem novorođenče reagira na zvučne signale, kao npr. iznenadni zvuk automobila ili telefona, ili čak grub ljudski glas. Svaka malo naglija promjena u okolnoj sredini može izazvati trzanje. Te promjene mogi biti: paljenje sijalice, iznenedan pokret jednog posjetioca, itd.

Kad je zvučni poremećaj izuzetno jak, kod dojenčeta se može zapaziti jedna drugačija reakcija, a to je kad mu se ručice naglo dižu u vertikalan položaj, kao da bi se za nešto uhvatile, a zatim ručice padaju. Ta se reakcija zove Moorov refleks. On se često može primjetiti kod beba koje se šetaju u kolicima, točnije, Moorov refleks se javlja kad beba doživi naglu promjenu položaja i gubitak ravnoteže. Značenje reakcije otkriva se tek kasnije kada se otkriju funkcije i posljedice tih reakcija u daljnjem djetetovom razvoju.

Reagiranje na promjene i događaje očigledno je priprema na opasnost. Reakcija trzanja priprema djete na opasnost, a ujedno je i nagovještaj osjetljivosti čiji se značaj otkriva u kasnijem razvoju djeteta npr. u strahu od novina (koje će biti kasnije pojašnjene).

Značenje Moroovog refleksa razmatrao je Bowlby i to u okviru ispitivanja veze majka <-> djete u primjeru bebe majmuna i njegove majke. Njih majke svuda nose čak i pri opasnim kretnjama, pa im sigurnost ovisi o čvrstini držanja za majku. Stoga bi se moglo pretpostaviti da Moroov refleks služi obrani od opasnosti padanja.. Iz toga možema zaključiti da je opasnost padanja urođena opasnost.

J. B. Watson je pokazao da su svi strahovi koji nastaju u kasnijem razvitku ljudskog bića, posljedica su prvih reakcija, tj. nastaju uvjetovanjem. Dokazao je to pomoću bijelog štakora. Dojenčetu poznatom kao mali Albert donosio je bijelog štakora pri čemu je djete stalno bilo mirno. Jednom prilikom kad je Watson donoseći štakora jako udarao po jednoj metalnoj šipki mali Albert se trzao. Sljedećih puta kada je djetetu donošen bijeli štakor ili išta njemu slično, ono je iskazivalo strah (plakalo, bježalo) iako je to donošenje bilo praćeno glazbom.

Watson je, osim toga, uklanjao strah koji je prouzrokovao na način da je pokazivanje bijelog miša povezao sa događajima ugodnima djetetu kao što su milivanje, nježne riječi, davanje slatkiša i sl.

C. W. Valentine je dokazao kako odnos između predmeta i straha koji on izaziva nije sasvim proizvoljan. Većina dječjih strahova je stečena (a ne urođena). Prva tvrdnja kojom se suprotstavlja Watsonu jest ta da prvi mehanizam učenja ne bi bilo uvjetovanje, već navikavanje. A druga tvrdnja pak kaže da dojenče nije više nedovršeno biće koje stalno reagira trzajima ili Moroovim refleksom, već ono promatra događaje oko sebe, razlikuje lica, glasove.

U djetinjstvu često prođe dosta vremena od trenutka javljanja prvih reakcija do stvarnog ostvarenja cijelovitih ponašanja u koja su one uključene. Npr. tromjesečno dojenče reagira na neke događaje trzanjem, urlanjem i tako pokazuje da prema tim događajima ono nije ravnodušno. Međutim, trebat će mu više vremena da se udalji od predmeta koji su mu neprijatni, te da ih prepozna kao opasna bića i predmete, a ne samo da ih doživljava kao neprijetne i prolazne.

Dijete mora izgraditi svoja sredstva spoznaje i svoju moć djelovanja, te stalno ih usaglašavati. U tom procesu očigledan je utjecaj njegovih svakodnevnih napora ispitivanja svijeta i djelovanja na njega, te utjecaj podrške i prisustva porodice.

Strahovi, čak i oni koji se javljaju kasnije, nisu vezani sa urođenim poznavanjem opasnosti. Strah od životinja (karakterističan strah kod djece), npr. strah od zmija potiče od neke praiskonske osnove. To možemo slikovito prikazati ponašanjem životinjskih vrsta u odnosu na grabljivice, npr. strahom majmuna od leoparda ili zmija (bez prijašnjih iskustva), ili pak zebe od grabljivica (od sove).

Svi strahovi, pa i najosnovniji, proizlaze iz međudjelovanja mnogih sustava ponašanja.

Kod dojenčeta često možemo uočiti nepovjerenje i strah prema nekim predmetima. Npr. dijete se nalazi u vrtu, zapuše vjeter i potrese latice sa cvijeća, vidimo dijete kako pruža ručice, a zatim ih u strahu naglo povlači. Zvuk električnog usisavača također može uplašiti dijete. To su reakcije slične onima koje smo primjetili kod dojenčeta nakon vizuelnih i auditivnih nadražaja. Dakle, rekacije na neuobičajeno i strano stvaraju se na osnovi prvih reakcija prema svemu što se vidi i čuje na neuobičajen način.

Opće je pravilo da kod mladunaca svih vrsta, pa i kod ljudskog novorođenčeta određeni predmeti izazivaju izbjegavanja i povlačenje. Takvi predmeti izazivaju nagle i snažne nadražaje, npr. jake zvukove i nagle pokrete.

Neki su predmeti novine zbog toga što ne odgovara nijednom prijašnjem iskustvu. Bliski predmeti i bića, oni koje dobro poznajemo i koji čine sastavni dio našeg uobičajenog života, umiruju nas, ali nas ne zanimaju kao nove stvari.

Neki drugi pak predmeti i događaji mogu izazvati strah kod ljudskih i životinjskih mladunaca ovisno o sazrijevanju njihovih osjetila. Npr. ako se kod nekih vrsta mladunčeta osjetilo vida razvije tek kasnije, ono kasnije primjećuje opasnost i bježi.

Neki pak strah od novina postoji bez predhodnog iskustva, kao što smo već prije naveli primjer bjega zebe od sove.

Novina je privlačna kako kod mlade životinje tako i kod djeteta, zato djete ispitivanjem novih predmeta i prostora nailazi na strah uzrokovan tim novinama.

Dojenče staro od 3 do 4 mjeseca raduje se i smješi svakome tko mu priđe. Počevši od tog perioda dijete se izrazito interesira za ljude, njihova lica i glasove.

U kasnijem stupnju razvoja, dojenče pak iskazuje mnogo veće nepovjerenje prema novom licu. Reagira na način da se potpuno umiri, uporeno promatra pridošlicu i mršti obrve.

Oko sedmog mjeseca, dojenče izrazi strah prisustva nepoznate osobe. Čak i ako se nalazi u majčinom naručju, ono se na pojavu nepoznatog liva okreće, plače, vrišti. Takav se strah može primjetiti u svim društvenim slojevima i civilizacijama. On može izostati kod djece naviknute na mnogo osoba, ali rijetka ga koje dijete starije od godinu dana nije izrazilo.

Oblik ljudskog lica je za dojenče jedan od najzanimljivijih ‘predmeta’ koja ono razlikuje mnogo ranije nego ostale predmete. Ali dovoljno je da lice ne bude jedno od onih koja su bliska, pa da dijete izrazi strah.

Primjećeno je da je strah veći to što se ‘stranac’ više bliži djetetu, a dosiže vrhunac kada se on pravi da će uhvatiti dijete.

Kada se dijete ne bi bojalo ‘stranca’ i u majčinim rukama, te kad ne bi bilo dokazano da se strah od stranih ljudi u razvoju djeteta javlja prije straha od odvajanja, smatralo bi se da se dijete uplaši nepoznatoga zato što to lice nije ono koje je dijete očekivalo tj. nije majka. To znači da bi smatralo da je strah od nepoznatoga zapravo strah od odvajanja.

Reakcije jakog straha kod dojenčeta mogu izazvati i promjene na bliskim osobama. Te promjene mogu biti naočale, druga frizura, kapa na glavi i sl.

U drugoj polovini prve godine dana dijete se po prvi put emocionajno vezuje, te je ono tada i najosjetljivije na odvajanje. Od sedmog (ili osmog) mjeseca života dijete je vrlo vezano za mali broj ljudi koje savršeno poznaje. Tada ono traži da ga uzmu u ruke, puzi za majkom, negoduje kada se ona udalji, pati kada je nema.

Doba hodanja, djetetu omogućuje istraživanje svijeta. U toj dobi ono ima sliku sigurnosti i osoba koje mu ju osiguravaju. U stanju je predvidjeti određene promjene, negoduje kada shvati da se majka udaljuje ili odlazi, te izražava zadovoljastvo kada se ona vrati. U djetetu se u to doba počinje javljati osjećaj krivice, tj. javljau se situacije koje su opasne po njega, te situacije nepoženjne drugima.

Istraživanjem dijete nailazi na mnoge zanimljive predmete na koje pokazuje ispruženih ruku i to uvjek pokazuje majci. Pokazujući taj predmet, prema reakcijama majke, ono provjerava njegovo značenje i vrijednost. Tumačenjem najmanjeg pokreta ili izraza majke, dijete dokazuje svoju izvanrednu moć rasuđivanja. Na taj način otkriva i postojanje novih opasnosti i stiče nove strahove.

Zaštićeno dojenče ne zna ništa o opasnostima kojih je pošteđeno. U početku ono poznaje samo opasnost da ne izgubi zaštitu. Takvi strahovi mogu naškoditi djetetu sve dok ne izazovu smrt.

Ljudsko biće je od samih početaka obdareno osjetljivošću na bol koja je psihički odraz krhkosti tijela. Ta osjetljivost se odnosi na vlastito tijelo i tjelesna stanja. Dojenče ne uči doživljavanjem onoga što mu može štetiti i uništiti ga, već onoga što može prekinuti stanja neprijatnosti i napetosti. Za dojenče bol nije uvjetovana znakovima koje ono opaža u svojoj okolini, već je ona unutrašnje prrode i zato je nepredvidiva.

Tek kasnije beba dovodi u vezu neke događaje nastale iz njezinog osobnog djelovanja sa neugodnim posljedicama koje osjeća u sebi. Zbog toga će beba osjećati strah od predmeta ili okolnosti koje izazivaju tu bol.

Odrasli spriječavaju doživljaj boli kod djeteta, ali dijete je toliko uporno da uzastopno nesvjesno uzrokuje sebi bol izazivnjem stalno istih neprijatnih situacija, npr. dijete od 8 mjeseci pošto je palo na stepenicama i skotrljalo se za pol kata, ponovo je počelo svoje opasno penjanje, nakon što se umirilo od plakanja.

Roditelji trebaju strah od stvarnih opasnosti kod svoje djece stalno pojačavati i to opomenama, prijetnjama i kaznama. Opasnosti koje nam izgledaju očigledne, dijete shvati tek kasnije.

Dvogodišnjaci se boje mora ili nekih drugih prirodnih elemenata. Takvi se strahovi savladavaju postepenim privikavanjam. Međutim, nagovaranje djeteta da uđe u vodu ili pak stalno ponavljanje roditelja da pazi, da se čuva, mogu kod djeteta izazvati nesavladiv strah.

Odnos djeteta i životinje isprepleten je pak osjećanjem znatiželje i pribojavanja. Neki primjeri mogu dokazati da se strah od životinja kod djece može pojaviti razvijanjem instinkta. No, manje djece ima svoj osobni doživljaj životinja jer uglavnom žive u gradovima.

Pravi strah od mraka javlja se kod trogodišnjaka. Taj je strah povezan sa strahom od lopova, vukova ili fantoma, a on opet nastaje zbog straha od razdvajanja i uništenja. Starija djeca taj strah osjećaju kao nesigurnost i strah od nepoznatoga. Taj strah kod djece izaziva tjeskobu usko vezanu za osjećaj razdvajanja i napuštenosti.

Na dojenče u ranijoj dobi odlaženje iz domaće sredine ne ostavlja nikakav značajni utisak jer mu je svijet još toliko nejasan i neodređen da ne doživljava nikakve promjene. Ali drugom polovinom prve godine života djeteta ta se situacija potpuno mijenja, te utjecaj odvajanja na dojenče je vrlo jak.

Npr. za drugog svjetskog rata djeca odgajana u sirotištu nisu mogla uspostaviti stalnu vezu sa jednom osobom jer su odgajateljice imale po velik broj djece. Zbog toga su djeca zaostajala: bilo je malo onih koji su sa 4 godine mogli sjediti, samostalno stajati, hodati, govoriti.

Hospitalizacija također prilično utječe na dijete jer tada se ono mora odvojiti od svoje obitelji. Osim toga, nepogodna situacija za dijete je kad majka, nakon što je dijete naučeno na nju jer je s njom bio u neprekidnom dodiru najmanje godinu dana, počinje odlaziti. Naki psiholozi tvrde da je upravo prerano odvajanje uzrok mladelačkog prijestupništva.

Dakle, porodica modernog društva (svojim odlascima i dolascima tj. odvajanjem djeteta) pridonosi društvenoj nestabilnosti.

Od svoje prve godine dijete ima osnovnu sigurnost u majci. Ako se u njezinom prisustvu nalazi u prostoriji koju poznaje, usuđuje se obazrivo udaljiti od nje, provjeravajući povremeno ako je još prisutna. Ako se pojavi strana osoba, dijete se odmah vrati majci, a ako se stranac približi, ono pruža majci ruke tražeći da ga uzme u ruke.

Suprotstavljanja djeteta često ne mogu spriječiti udaljavanje voljenih bića. Ako dijete tada ima neki predmet onda taj predmet pospješuje stvaranje misli kod tog djeteta. Jedino te misli mogu djetetu ispuniti prostor odsustva, a predmet tada postaje zamjena prisustva voljenog bića.

Razdvajanja i predviđanje razdvajanja bude u djetetu strah i nemir. Samo razdvajanje budi kod djeteta strah od otimanja i pada, strah da će se izgubiti. Čekanja bližnjega tjera dijete u strah od njigove smrti, te se javlja tjeskobno očekivanje povratka dragih osoba.

Strah da se ne izgubi oslonac ili podloga predstavlja strah od odvajanja, a javlja se kao strah od padanja. Odvajanje za dijete znači napuštanje svijeta sigurnosti, te susret sa stranim i neuobičajenim svijetom koji može biti privlačan, ali i opasan.

Od oko četvrte godine kada dijete ima svoj svijet mašte ono se boji lopova, vještica, vampira. Boji se da ga oni ne ukradu, da ga ne odvezu. Kradljivci i fantastični likovi pripadaju svijetu s kojim dijete dolazi u dodir preko svojih zebnji i tjeskoba. Postojanje tih likova predstavlja nemire i nerede koji postoje kod djeteta. Određeni dječji komentari jasno prikazuju da strah od otmice predstavlja strah od odvajanja.

Dijete mora naučiti da drage osobe ostaju žive i kada su otišle jer je sudbina bliskih osoba u trenucima udaljenosti jedna od glavnih dječjih briga. U svakodnevnom životu neočekivano kašnjenje nekog od članova porodice često izaziva nemir i strepnju. Taj nemir može se isto tsko odnositi i na druge drage ljude, prijatelje i dr.

Dijete se smrti boji jer ju smatra nepopravljivom, ali i slučajnim događajem. Uz to boje se i odvajnja koja prouzrokuje smrt.

Strah od odvajanja pretpostavlja da se veza između djeteta i onih koje voli može prekinuti na razne načine. Slike otimanja predstavljaju patnju djeteta. Odvajanje može biti i posljedica slabosti voljenih osoba, ali i loših namjera drugih lica.

U djeteta postoji i osjećaj suosjećanja prema bližnjima. Zbog toga neprijateljstvo može prouzrokovati grižnju savjesti.

Jedna od glavnih tema straha od razdvajanja je strah da će nas napustiti oni koje volimo. To strahovanja kod djeteta da određenom stupnju razvoja odgovara opasnosti gubljenja ljubavi svojih bližnjih, koja ono može doživjeti kao posljedicu toga što je učinilo nešto nedozvoljeno. Taj je strah povezan sa osjećajem krivice. Dijete predstavlja određeno ponašanje roditelja kao kaznu i to vrlo rano, samo ako ono na neki način poljulja sigurnost koju mu pruža ljubav bližnjih. To je pokretač osjećanja krivice kod djeteta, ali i kidanje veze dijete može shvatiti kao kaznu.

Pod strahom od napuštanja krije se slika roditelja koji ne vole svoje dijete.

Sukobi među roditeljima i razvod dijete doživljava kao prijetnju od napuštanja.

• Društveni život
  
  Dijete otkriva svoje mjesto u društvenom životu na način da uspoređuje i utvrđuje razlike i odnose među ljudima njegove okoline. Dijete prepoznaje članove grupe u kojoj se nalazi, te razlikuje one koji su na višem stupnju od njega i one koji su mu podređeni.
  
  Djeca ovise o odraslima što često uzrokuje jaku emocionalnu vezu za one o kojima ovise. Zato dijete često kao posljedicu učenja osjeća krivnju i grižnju savjesti. Tada dijete počinje predviđati greške.
  
  
• Poslušnost
  
  Sposobnost samostalnog kretanja izlaže dijete novim opasnostima, te potiče reakcije odraslih. To reagiranje je najčešće u obliku zabrana i naredbi, a utječu na dijete samo ako se povisi ton uz određeni izraz lica i geste. Ako su prijetnje pretjerane ili pak dvosmislene (npr. ako mu se osmjehuje dok se izriče prijetnja) može doći do neposlušnosti.
  
  Prve djetetove reakcije na naredbe i zabrane su najčešće poslušnost, ali one se moraju često ponavljati jer ostavljaju malo trajnih tragova. Ponavljanjem savjeta koje djete poštuje dovodi do toga da dijete zna svoje granice djelovanja. Npr. zato ono često ponavlja savjet odraslog ‘Ne, ne’ približavajući se određenom predmetu.
  
  Ipak, djeca do 2 godine teško poštuju zabranu u odsustvu osobe koja je izrekla tu zabranu. Ali usprkos tome zabrana ostavlja određene tragove utoliko što je dijete tada osjetilo da je kažnjeno.
  
  U kasnijem razvoju djece, neposlušnost izaziva neugodnost i u odsustvu osobe koja izriče zabranu, te uzrokuje i osjećaj krivice prema to osobi.
  
  
• Sram
  
  U trećog godini života kod djeteta se javljaju promjene u njegovim odnosima sa drugima i sa samim sobom. Tada ono ima tendenciju da se potvrdi, ali da bude pohvaljen. Pritom se javlja i strah od toga što će drugi misliti. Dijete prvi puta osjeća neuspjeh, sram, te postaje osjetljivo na kritiku i status u grupi. Tada je ono također osjetljivo na tuđa predbacivanja: na njega utječe grdnja, bilo kakvo izricanje suda koje se no mora odnositi na njegove postupke, nego na ličnost, kada je prekoreno.
  
  Strah od tuđih prekora javlja kad dijete ima 4-5 godina zato jer tada ono postaje osjetljivo na tuđe mišljenje komu se podređuje.
  
  
• Grižnja savjesti
  
  U drugoj godini se kod djeteta može primjetiti strah kada prekrši neku zabranu, ali u trećoj godini dijete osjeća da je pogrešno postupilo. Taj osjećaj javlja se zbog straha od kazne.
  
  Kasnijim razvojem djeteta taj je osjećaj pogrešnog postupanja ovisan o prisustvu predstavnika autoriteta. Tada on ne proizlazi samo zbog straha od kazne već i zbog grižnje savjesti. Grižnja savjesti nastaje u trenutku kada se dijete bolno prisjeti na prošli postupak, te istovremeno predviđa buduće posljedice.

Psihičkim smetnjama smatramo mnoge pojave, a među njima i strah. Odgajatelji i učitelji, kao i svi drugi koji su u doticaju sa djecom mogu uvelike pomoći djeci u svladavanju njihovih strahova i drugih poremećaja. Postupak je sljedeći:

• Svaku neuobičajenu pojavu treba registrirati i pratiti
• Svakoj pojavi treba tražiti uzrok (razgovorom, praćenjem aktivnosti, suradnjom s liječnikom)
• D jelovati na dijete tako da se pokuša rasteretiti ga onoga što ga tišti (kroz razgovor, lutkarske improvizacije, radne aktivnosti)
• Pažnju djeteta skrenuti na nešto drugo (zainteresirati radom, igrom)
• Uzbuđenu djecu treba smiriti (damo mu igračku, pomilujemo ga, uzmemo u krilo, prošetamo)
• Ako ne možemo djelovati, tražimo liječnika.
• Čvrsta suradnja sa roditeljima
• Ne opterećivati dijete njegovim teškoćama
• mirna atmosfera (strpljivost, zajedništvo, tolerancija
• vedra atmosfera (pozitivni emocionalni odnosi: humani odnos među djecom, te njihov odnos sa učiteljem, roditeljem i ostalima, treba suzbijati zavist, srdžbu, strah, neprijateljstvo, ogorčenje)
• tjelesni kontakt (osobito za plašljivu djecu)
• hrabriti djecu
  

Boravak na svježem zraku, te boravak u vodi može koristi djetetu time što potiče cirkulaciju krvi, olakšava rad srca, povećava elastičnost krvnih žiila, produbljuje disanje, potiče rad crijeva, jača apetit, te osvežava mišićni i živčani sutav kod djeteta. Tada nastupa opuštenost, sklapaju se nova prijateljstva, zaboravlja se sve što je neprijatno, pa i strahovi, a sve to pogaduje psihičkom zdravlju djeteta.

Važnu ulogu u rasterećenju strahova i neugodnosti koje oni proizvode , imaju igračke. One igračke kojima je moguća identifikacija s nekim likovima pomoću kojih dijete iznosi svoje tegobe, napetosti i nezadovoljastva, smiruju i rasterećuju dijete. Na taj se način također vrši terapija i dijagnosticiranje oboljele djece.

Emocionalne probleme i traume mogu se otkriti promatranjem crteža. U toj aktivnosti djeca mogu najviše predstaviti sami sebe. Ono se također može poslužiti i sa olovkom, glinom, bolom, plastelinom. Osim iskazivanja svoje nutrašnjosti, dijete se na taj način oslobađa preokupacije vlastitim problemima.

Svakom djetetu potrebno je pristupiti sa smješkom. prijazno, radosno, treba mu pokazati zanimanje za neki njegov konkretan zadatak. Tada će dijete prihvatiti pomoć.

Zlotović, Mišel: 'Strahovi kod djece'
Peteh, Mira: 'Psihičko zdravlje predškolskog djeteta'

početakˆ

<- Panični napad

<- Teme

Više o savjetovanju...