MEHANIZMI OBRANE

Kada se koriste mehanizmi obrane
Hijerarhija obrambenih mehanizama
Razvoj obrambenih mehanizama
Klasifikacija obrana

Bitna funkcija psihičkog aparata sastoji se u ponovnom uspostavljanju ravnoteže poslije poremećaja koji je nastao pod utjecajem vanjskih impulsa i stresora. To se postiže, najprije, rasterećenjem napetosti koja je stvorena, a kasnije njenim “potiskivanjem”. Kad god ne uspije održavanje ravnoteže, stvara se stanje opasnosti. Previše visoka napetost predstavlja najjednostavniji oblik stanja opasnosti.

Međutim, izraz “previše visoka” samo je relativan; on znači “izvan sposobnosti kontrole”. Ta sposobnost ovisi o konstitucijskim čimbenicima, kao i o svim ranijim iskustvima osobe. Postoje podražaji suviše jakog intenziteta, koji imaju traumatski, stresni učinak na svakoga; drugi podražaji su neškodljivi za većinu ljudi, ali mogu biti stresni za određene osobe, predisponirane da se prepuste svim stresorima. Takva “slabost” može imati konstitucijski korijen. Osim toga, ona ovisi o psihičkoj ekonomici; za dijete nestanak voljene osobe može predstavljati stres zato što težnje upravljene prema toj osobi, izgubivši svoj cilj slamaju dijete; odrasla osoba podložnija je stresnim doživljajima ako je umorna, iscrpljena ili bolesna. Druga presudna razlika je u tome je li u trenutku kad se stres događa moguća motorna reakcija ili ne; blokiranje motorike povećava mogućnost psihičkog sloma, čekanje u nekom zaklonu opasnije je od aktivne borbe. Međutim, najznačajniji čimbenik predstavljaju ranija potiskivanja; “slabe” su one osobe čiju je sposobnost kontrole potpuno blokiralo postojanje ranijih potiskivanja. Tako je stres relativan pojam; čimbenici psihičke ekonomike, koji ovise o konstituciji, kao i o ranijim iskustvima i aktualnim okolnostima prije stresa i za vrijeme njega, određuju koji stupanj ekscitacije prelazi toleranciju osobe.

Može se pretpostavljati da se Ego razvio zbog zaštite od traumatskih - stresnih stanja. Njegovo izdvajanje i organiziranje (rasterećivanje i potiskivanje) ekscitacija koje se stvaraju olakšano je njegovom sposobnošću da predvidi, pomoću imaginacije, ono što se može dogoditi i da, na taj način, izvrši pripreme za budućnost. Ekonomski, to se pripremanje sastoji u održavanju u pripravnosti jedne rezerve kontrainvesticija određenih da kontroliraju ekscitacije koje se mogu pojaviti. Nepredviđeni događaji doživljavaju se mnogo teže od onih za koje je čovjek spreman. Zbog toga će neki incident imati traumatsko djelovanje u proporciji s neočekivanošću s kojom se javlja.

Količine nesvladane ekscitacije izazvane iznenadnim stresnim događajima i dugotrajnom napetošću stvaraju vrlo bolne senzacije, i stavljaju u pokret arhaične i patološke pokušaje svladavanja onoga što se nije moglo svladati na uobičajeni način. Stvara se neka vrsta stanja pripravnog na rasterećenje, dijelom kao automatska funkcija, protiv volje i bez ikakvog sudjelovanja Ega, a dijelom preostalim i ponovno uspostavljenim snagama Ega.

Većina pojava ljudskog uma, uključujući doživljavanje emocija, ličnost, ponašanje, duševne bolesti, stvaralaštvo, oštroumnost, omaške, religiju i seksualnost, nastaje iz kompromisa između zahtjeva realiteta i nagona koji potječu od organizirane nesvjesne mentalne aktivnosti. Konflikt među djelovima psihičkog aparata (ida i superega) ili konflikt njih i društva, stvara stres i tjeskobu (anksioznost). Uključujući mehanizme obrane ego nastoji neutralizirati nastalu tjeskobu. Ego nastoji i konflikte i anksioznost ostaviti nesvjesnima. Vaillant proširuje popis ustanovljenih posezanja ega za mehanizmima obrane na slučajeve:

1.) kad je potrebno održati emocije unutar tolerantnih granica tijekom iznenadnih promjena u emocionalnom životu (npr. gubitak voljene osobe);
2.) kad se ponovno uspostavlja fiziološka homeostaza odgađanjem ili preusmjeravanjem naglo pojačanih bioloških poriva, kao u adolescenciji kad su izraženije seksualna pozornost i agresivnost;
3.) kad je potreban predah tijekom krupnih promjena u životu koje ne mogu biti odmah integrirane, kao u pubertetu, poslije opsežnih operacija, u napredovanju na poslu;
4.) kad se treba uhvatiti u koštac s nerazriješenim konfliktima s važnim osobama, bilo živima ili umrlima.

Ego pokušava gratificirati koliko je god moguće više nagona ida bez ugroze od kažnjavanja bilo superega, bilo društva. Ukoliko nije svjestan takvih želja, čovjek ne može prema njima izravno djelovati. Obrane ga štite od kazne zbog kršenja društvenih pravila. Također ga štite od osjećaja tjeskobe i krivice koji se javljaju zbog želje da se prekrše pravila koja donose roditelji i društvo. Da bi bili djelotvorni, mehanizmi obrane moraju ostati nesvjesni.

Vaillant je organizirao načela obrambenih mehanizama ega hijerarhijski - od najzdravijih do najprimitivnijih. I uporaba najprimitivnijih mehanizama obrane (psihotične obrane kao halucinatorna projekcija, psihotično poricanje, iskrivljavanje) česte su i u zdravih u dobi do pete godine te u odraslih u snovima i projekcijama. Nezrele obrane (projekcija, shizoidne fantazije, hipohondrija, pasivna agresija, snažna emocionalna reakcija - 'acting out') su česte u zdravih u dobi od treće do dvadesetih godina, u poremećajima ličnosti, ali i u odraslih za vrijeme psihoterapijskog liječenja. Neurotične obrane (disocijacija, izolacija, intelektualiziranje, potiskivanje, premještanje, reaktivna formacija) česte su u sviju, osobito onih koji su u akutnoj stresoj situaciji. Zdrave obrane (altruizam, humor, supresija, anticipacija, sublimacija) uobičajene su u psihički zdravih u dobi od dvanaeste godine nadalje. Iz dana u dan, većina nas funkcionira unutar jedne razine mehanizama, ali može regredirati na ranije razine kad je suočena s iznenadnim stresorima. Da bi koristila zrele mehanizme, osoba mora biti u stanju podnositi značajnu tjeskobu, ili drugim riječima, primitivni mehanizmi zaustavljaju anksioznost bolje od zrelih. Međutim uporaba nezrelih mehanizama obrane ograničava pristup širokoj lepezi subjektivnih iskustava i sukladno tome suzuje izbor reakcija i mogućnost svjesne prosudbe (uključujući poricanje) u vrijeme kad smo svjesni osjećaja i poriva.

Priroda naših obrambenih mehanizama ovisi o načinu prolaska kroz stadije psihoseksualnog (libidinog) sazrijevanja od rođenja do odrasle dobi. Genetski koncept razvoja osobnosti definira različite faze psihoseksualnog razvoja, opisuje posljedice stresa tijekom kritičnih faza kako biološkog (osobito seksualnog) tako i psihološkog razvoja. Kao rezultat međudjelovanja okolinskih stresora i konstitucijskih čimbenika djetetov razvoj može zastati u kritičnim fazama što dovodi do maladaptivnih odgovora na stresore koji se prenose u odraslu dob.

1. potiskivanje

Potiskivanje je usmjereno prema id-sadržajima i željama, te impulsima i afektima. Ono je karakteristično za histeriju, premda se često javlja i u drugim psihoneurotskim i psihičkim poremećajima. Dakle, za potiskivanje je bitno da se nepoželjni instinktivni zahtjevi odstrane i drže izvan dosega svjesnoga.

2. pomak

Pomak se odnosi na pomicanje ili premještanje osjećaja ili kateksa (investicija) poriva od jednog objekta na drugi koji se razlikuje od izvornog u nekom obliku ili kvaliteti. Kao obrana, pomak dopušta simboličnu reprezentaciju izvornih ideja ili objekata s drugom idejom ili objektom koji je slabije investiran i koji izaziva manje boli.

3. reakcija formacije

Reakcija formacije jedna je od bazičnih ego-obrana koja osnažuje jedinku da očituje neprihvatljive impulse pretvarajući ih u sasvim suprotne oblike. Reakcija formacije jest obrana koja je karakteristična za opsesivno-kompulzivnu psihoneurozu, ali se susreće i u drugim psihoneurozama. U slučajevima kada se ova obrana veoma mnogo rabi na ranom stupnju psihoseksualnog razvoja, odnosno razvoja ega, ona se može odraziti kao sastavni dio karaktera.

4. izolacija

Izolacija je obrambeni mehanizam posebno karakterističan za opsesivno-kompulzivu psihoneurozu u kojoj su elementi što pripadaju jedan drugome odvojeni i tako se posebno doživljavaju. Izolacija kao obrambeni mehanizam pripisuje se procesu cijepanja i odvajanja ideje, koje se sjećamo, od afekta koji joj je pripadao i koji je potisnut.

5. racionalizacija

Racionalizacija je nesvjestan proces gdje se osoba, u pokušaju da sakrije od sebe i od drugih motive svojeg aktualnog instinktivno obično determiniranog ponašanja, brani dajući najčešće vrlo uvjerljiva racionalna objašnjenja. U procesu racionalizacije postiže se kompromis koji je rezultat interakcije između primarnog i sekundarnog procesa mišljenja, pri čemu se popušta pred impulsima ili obranama: opravdanje treba da bude prihvatljivo za cijelu ličnost.

6. intelektualizacija

Intelektualizacija je kao obrana u veoma bliskoj vezi s racionalizacijom, a odnosi se na ekscesivnu upotrebu intelektualnih mogućnosti kako bi se izbjegli afektivni doživljaji i očitovanja.

7. poricanje

Obrambeni mehanizam poricanja obilno se javlja i u normalnom i u patološkom stanju. Razumljivo je da upotreba tog mehanizma može varirati i on je uvijek u odnosu prema afektu (afekt je kratkotrajno, aktualno emocionalno stanje koje se ogleda u izrazu i mimici lica, tonu i modulaciji glasa, pokretima i ponašanju) koji je udružen s idejom ili događajem. Ovaj obrambeni mehanizam ne može ni u kojem slučaju potjerati ideju ili afekt u nesvjesno. Prema tome, ova obrana zadržava do razumljive mjere djelotvornost ego-funkcija koje su u odnosu prema svejsnoj percepciji i u odnosu prema stvarnosti. Konzistentno slabljenje ovih funkcija ekscesivnom upotrebom poricanja može biti precipitirajući činilac u psihozi.

8. negacija

Negacijom opažaji ne dolaze u svijesno u svojem izvornom obliku, već u obliku negativa, tako da se opažaji nalaze u svijesnome, ali okrenuti u svoju suprotnost. Čim se neka nepoželjni opažaj ili misao približi svijesti ili uđe u nju odmah se negira. Tako bolesnici koji su bolesni od najtežih bolesti ne poriču da su bolesni, ali su uvjereni da se radi o nekoj drugoj, lakšoj bolesti.

9. projekcija

Projekcija je obrambeni mehanizam, koji zapošljava nesvjesni dio ega, kroz koji se unutrašnji impulsi i osjećaji koji su neprihvatljivi ličnosti pripisuju vanjskom objektu i tada ulaze u svijest kao iskrivljena percepcija vanjskog svijeta. Ovaj mehanizam karakterističan je za psihotična stanja, ali se projekcija često javlja i pri normalnim stanjima te kod neuroza.

10. regresija

Koristeći se regresijom kao mehanizmom obrane ego se pokušava vratiti na jednu raniju fazu funkcioniranja i razvoja kada su gratifikacije bile osigurane. Ego poduzima sve ove manevre u namjeri da se izbjegne napetost i konflikt koji je izazvan na sadašnjem stupnju razvoja. Ovdje treba naglasiti da je regresija mehanizam obrane koji se često javlja i kod normalnih osoba i u normalnim stanjima i zato ovaj mehanizam, ako se javlja pod određenim uvjetima, smatramo normalnom pojavom.

11. kontrafobični mehanizam

Koristeći se ovim mehanizmom obrane ego pokušava udaljiti fobičnu anksioznost ekscesivnim, a katkad prenagljenom i preuveličanom aktivnošću, posebno u odnosu prema izvorima odakle dolazi strah ili briga za nešto što je u okviru fobičnog doživljavanja.

12. introjekcija

Kao što je već rečeno, proces introjekcije, u kojem su kvalitete voljenog objekta internalizirane i postaju dio vlastitog ega, igra bazičnu ulogu u ranom razvoju ega. Introjekcija služi kao obrana kada se upotrebljava u odstranjivanju ili brisanju razlika između subjekta i objekta. Kroz introjekciju je izbjegnuta bolna svijest o odvajanju ili o prijetnji gubitka koju subjekt pretpostavlja.

13. identifikacija

Identifikacija koja igra veoma važnu, ključnu ulogu u ego-razvoju može također biti iskorištena kao obrambeni mehanizam pod određenim okolnostima. Identifikacija s voljenim objektom može poslužiti kao obrana protiv stvarne ili prijeteće separacije od objekta ili potpunog gubitka objekta. Najšire prihvaćen obrambeni mehanizam iz ovog kruga poznat je kao identifikacija s agresorom.

14. snažna emocionalna reakcija - 'acting out'

Snažna emocionalna reakcija, tzv. 'acting out' pripisuje se pražnjenju ili gratifikaciji nekih oblika nesvjesnih konflikata kroz akciju, bez svjesne spoznaje o izvornim elementima samog konflikta i o njegovom porijeklu.

15. sublimacija

Uloga sublimacije izlazi široko izvan kruga funkcija koje imaju mehanizmi obrane. Sublimacija je, uz ostalo, fundamentalan ishod borbi između različitih psiholoških agenasa i ona igra važnu ulogu u zdravom psihološkom funkcioniranju jedinke u društvu. U biti, sublimacija se pripisuje procesu u kojem se energija, prvobitno investirana u spolni cilj, okrene u drugom smjeru koji je aseksualan i od velike društvene vrijednosti.

MEF Zagreb, Katedra za psihijatriju i psihološku medicinu

<- Teme

Više o savjetovanju...